Bartol Zmajić:
PREGLED NOVČANIH KOVOVA RIMSKOG CARSTVA
kovanje novaca i kovničke ustanove
Antonius Pius
Povjesni uvod
Povijest carskog Rima spada još i danas u najvažnije epohe svjetske povijesti. Za Evropu ona je još i sada baza one kulture u koju su se slile tekovine antiknog svijeta i na kojoj ae temelji zapadno-evropska kultura. Uz ostatke rimskih građevina koji se i danas pružaju gledaocu u svim krajevima nad kojima je vladao Rim - a bio je to veći dio Evrope bez njenih sjevernih zemalja,Čitava Klala Azija pa dalje do Eufrata i Crvenog mora te rubna područja Afrike od Egipta pa sve do Maroka - najveću slavu carskom Rimu pronio je svijetom uz skulpturu osobito solidni i lijepo izrađeni rimski carski novac. Na njemu je najbolje došla do izražaja ona specifična rimska sistematičnost u mnogobrojnim tipovima likova kao i lapidarnost u natpisima tih novaca.
Tim svojim osobinama oni će poslužiti kao uzor novcima bližih i daljih područja evropskog kulturnog utjecaja od renesanse do današnjih dana. Zahvaljujući čvrstoći sastava i ao-lidnosti izrade rimski je novac odolijevao stoljećima zubu vremena i dopro do u drugo tisućljeće natkrilivši i sam kamen. Sok je za građane rimskog carstva bio najbolje propagandno sredstvo države, za današnju znanost on je pomagalo za proučavanje povijesti a za sabirače često poticaj za prvo upoznavanje povijesti rimskog carstva.
Radi boljeg uvida u razvitak rimskog carskog novca koji je kovan u razdoblju od preko pet stoljeća treba najprije nešto reći o njegovom preteči, novcu rimske republike, te o povjesnom razvitku države koja je taj novac izdavala.
Rimska republika, osnovana nakon propasti kraljevstva negdje oko g. 510. pr.n.e. razvijala je postepeno svoje državno uređenje iz primitivnog zbora slobodnih seljaka do organizirane državne uprave kojoj je na čelu bio patricijat-plemstvo ograničeno na izvjestan broj obitelji gentes. Položaj mase pučanstva pogoršavao se je postepeno stoljećima, iako je izvjesni broj bogatijih plebejskih obitelji izvojevao pravo na sve one službe koje su do tada pripadale samo patricijatu. Posljedica toga bilo je stvaranje nobilitasa, patricijako-plebejskog službeničkog plemstva koje je upravljalo državom pridržavajući se dvaju temeljnih principa: kolegijalnosti (jednu službu vrše istovremeno dvije osobe) i anuiteta (pojedina služba traje godinu dana).
Najkarakterističniji primjer takvih nosilaca vlasti nalazimo u konzulima kao predstavnicima izvršne vlasti povjerene im od senata kao vrhovne zakonodavne vlasti. Pod njim se nalazi čitav niz službi solidno izgrađenog činovničkog aparata. Uz taj aparat i uz odlično izgrađenu i vođenu vojnu silu Rim postepeno prelazi na širenje svoje vlasti. Iz područja Lacija prelazi aa osvajanje srednje Italije a zatim u ofenzivu protiv grčkih gradova južne Italije. Nakon poraza zadnjeg predstavnika grčke ekspanzije u Italiji epirskog kralja Pira (275. pr.n.e.) Rim postaje gospodarom čitave kopnene Italije.
Poslije teških borbi sa Kartagora (264-241. pr.n.e.) zavladao je Sicilijom a kratko nakon toga (221. pr.n.e.) pala je pod njegovu vlast Sardinija i Korzika. Time je započelo osvajanje zemalja na području Sredozemnoga mora koje je završeno uspješno pobjedom nad Kartagom u II punskom ratu (218-201.pr.n.e.). Porazom Kelta u gornjoj Italiji (225.pr.n.e.) uklonjena je definitivno opasnost njihovih daljnjih upada u Italiju i pripremljen početak akcije Rima za osvajanje Galije i Hispanije. Nakon pada Kartage započeo je prodor rimske vlasti na Grčku i helenizirane zemlje bliskog istoka.
Postepenom likvidacijom tih država koja je definitivno zaključena 30.pr.n.e. padom Egipta, gdje je Oktavijan August odnio pobjedu nad Antonijem i Kleopatrom, te osvajanjem odnosno definitivnom pacifikacijom Panonije (9.pr.n.e.) Rim stvara od svih osvojenih zemalja svoje pokrajine. Širenjem prostranstva rimske države povećavao se je postepeno i teritorij samog grada Rima u koji su pritjecala ogromna bogatstva iz pokrajina kojima se koristila državna uprava kao i onaj dio pučanstva koji je sudjelovao u državnoj upravi. S druge strane, prilivom doseljenika sa sela i iz pokrajine u Rim i osiromašenjem dijela rimskih građana povećao se je broj nezaposlenog i slabo zaposlenog stanovništva proletarijata koji je uslijed lošeg ekonomskog stanja osobito od posljednjeg stoljeća pr.n. e. bio u stalnom sukobu s vladajućom klasom.
U građanskim ratovima između stranaka patricija i plebejaca formirane su plaćeničke vojske s obiju strana, a vojskovođe koje su ih vodile postali su kao pobjednici i glavni politički faktori u životu republike. Oni su se iz političkih interesa udruživali u saveze, a pošto su skoro redovito bila trojica, takav se savez zvao triumviratom. Najjači od triumvira eliminirao je dvojicu slabijih, kao što su to najbolje pokazali primjeri najprije Julija Cezara a kasnije Oktavija Augusta. Na kraju je Oktavij, konoentriravši u svojoj osobi svu vojnu i civilnu izvršnu vlast koju je u vrijeme građanskih ratova dobio ovlaštenjima od Senata a nakon pobjede nad svojim posljednjim protivnikom Antonijem, 27 godine pr.n.e. uzeo naslov Augusta na prijedlog istoga Senata. On je bio nosilac procesa neprimjetnog prelaza rimske države iz republike u carstvo. August je postao princeps - prvi među sebi ravnima, no praktički on je bio prvi vladar -imperator koji je mogao imenovati svoga nasljednika između članova svoje kuće ili adoptiranog posinka.
Razdoblje rimskog carstva koje je trajalo (ne računajući posebno dugi vijek istočnorimskog odnosno bizantinskog carstva) preko 500 godina dijeli se državopravno u dva dijela: principat i dominat. Razdoblje principata teče od Augusta do Dioklecijana (27.pr. - 284. n.e.) a dominata od 284 - 476. n.e. U razdoblju principata vladale su kroz 262 godine skoro neprekidno najprije dinastije carskih obitelji, zatim dinastije adoptiranih careva i na kraju opet carske obitelji.
Prva je bila Julijsko-Klaudijska kuća od 27. pr.n.e. do 68. n.e. a zatim nakon malog prekida kuća Flavijevaca od 69-96.n.e. Sa Nervinim posinkom Trajanom slijedi niz adoptiranih careva. Taj vanredno uspjeli način nasljeđivanja koji je carstvu dao niz vrsnih careva prekinuo je nažalost car-filozof Marko Aurelije koji je za nasljednika odredio svog sina Komoda, umišljenog kicoša i "rimskog Herkula". Nakon Komodove smrti (192. n.e.) nastalo je doba nereda koje je relativno brzo zaključio Septimije Sever, veliki vojnički car. On je 193.n.e. utemeljio dinastiju koja će po ženskoj liniji ostati na vlasti do 235.n.e., kada, nakon smrti cara Aleksandra Severa slijedi niz careva-vojnika.
Među njima se brzo pojavio prvi car Panonac Trajan-Decij (248-251. n.e.) iz Bubalije nedaleko Mitrovice. Ovog hrabrog ratnika koji je pao na bojištu u borbi s Gotima slijedi lijep broj careva njegovih zemljaka i dostojnih nasljednika: Klaudije II Gotik (268-270), Aurelijan (270-275) i Probo (276-282), oba rodom iz okolice Sirmija, te Karo (282-283) prema jednom vrelu Dalmatinac iz Narone (danas Vid kod Metkovića). Dalmatinac Dioklecijan (284-305), veliki reorganizator dao je rimskom carstvu novi poredak na administrativnom i ideološkom području. Car postaje dominus-gospodar države a rimski građani postaju njegovi podanici koje ceremonijal istočnjačkog tipa udaljuje od oareve ličnosti.
Tako se je formirao dominat kojeg je izgradio Dioklecijanov nasljednik Konstantin I Veliki (306-337) rodom iz Niša. On je dovršio mnoge pa i novčane reforme svoga predšasnika. Konstantinova (ili druga Flavijevska) dinastija koja je u svom početku oslobodila kršćanstvo od progona i dala mu zakonitost u državi, završila je smrću njenog posljednjeg mu-fikog člana Julijana (361-363) koji je bio otpadnik (apostata) od kršćanstva. Nakon kratkog prekida od godine dana, kada je rimskim oarstvom vladao Jovljan (363-364), rodom iz Singidunuma (Beograda) dolaze na vlast panonski carevi na čelu sa Vinkovčaninom Valentin!janom I na čelu (364-375). Priženjivanjem Teodozija I (379-395) toj dinastiji, to jest, njegovom ženidbom sa Galom, Valentinijanovom kćerkom, produžila se ta dinastija sve do 455. g.n.e., kada je smrću prvog praunuka Valentinijana III izumrla u muškom koljenu. Nakon smrti Teodozija I podijelilo se je carstvo definitivno u dva dijela: zapadni, u koji je spadao i Ilirik i istočni, koji je osim balkanskog dijela Evrope obuhvatao Čitav rimski istok. Zapadno-rimski carevi rezidirali su od toga vremena u Raveni, gdje je 20 godina nakon Valentinijanove smrti posljednji zapadnorimski car Romul August (475-476) predao znakove carskog dostojanstva vođi germanskih četa Odoakaru.
Nominali novca
U odnosu prema svojini grčkim susjedima u južnoj ItaLiji i na Siciliji Rimska država počela je srazmjerno kasno izradom vlastitog novca. Tek kada se je početkom III st.pr.n.e. vlast Rima raširila na srednju Italiju započelo je lijevanje teškog bakrenog novca (AES GRAVE) koji je po svom obliku i tipovima bio vrlo sličan novcu srednjotalijanskih gradova. Prije toga pri robnoj razmjeni služile su bakrene šipke (AES SIGNATUM). Kada je nakon pobjedonosnog završetka rata protiv Pira i njegovih saveznika (272. pr.n.e.) Rim zagospodario čitavim južnotalijanskim kopnom, bio je prisiljen da se na tržištu novoosvojenih krajeva pojavi sa vlastitim novv.m koji je prema krasnom domaćem srebrenom grčkom novcu morao ne samo biti iz srebra nego i likovno barem približan grčkom novcu. Tako je 269. pr.n.e. došlo do kovanja tzv. rimako-kampanskog novca kojemu je jedinica bila didrahma (dvostruke drahma). Nakon pobjede nad Kartagom Rim je uveo novi srebreni novac vlastitog tipa DENAB (10 asa) i njegove dijelove KVINAR (5 asa) te srebreni SESTERCIJ (2 1/2 asa). Denar i kvinar postaju u I st. pr.n.e. dominirajudim novcem rimske republike, jer se početkom toga stoljeća sasvim ukinulo kovanje bakrenog novca. Rimska republika samo u izuzetnim slučajevima kovala je zlatne novce (tako npr. komade od 60, 40 i 20 asa). Zato pod konac rimske republike pored popularnog srebrenog denara i kvinara postoje još samo lijepi zlatni AUREUSI koje su za plaćanje vojske u ratnim područjima dali kovati vojskovođe kao Pompej, Cezar i članovi II triumvirata s Oktavijanom na čelu. Zlatni aureusi i srebreni denari i kvinari prešli su u istom obliku i težini u Rimsko carstvo ostavši i u njemu glavni novčani nominali, aureusi sve do novčane reforme za Konstantina I Velikog a dena-ri do ukinuća poslije 244. n.e.
U doba carstva rimski carski novci kovani su slijedećim kovinama: zlatu, srebru (koje poslije Neronove vladavine sve više gubi postotak čistoće), bakru, mjedi i bronci (mješavina bakra i mjedi).
Zlato
AUREUS zlatnik prešao je, kako smo već rekli, iz republike u carstvo postavši za carstva temeljnom jedinicom rimske valute. Pod Augustom iznosi 1/40 rimske funte te je imao obaveznu težinu od 8,18 grama. Dok je čistoća njegova zlata ostala besprijekorna težina je bila podvrgnuta smanjenjima tako da je na početku Dioklecijanove vlade iznosio 1/70 rimske funte i bio težak 4,67 grama. Uz aureus kovan je u daleko manjim količinama
POLUAUREUS (kataloški nazivan i zlatni kvinar). Još je rjeđi
BINIO (dvostruki aureus). Binio, quaternio (četverostruki aureus) i octonio ubrajani su u ranijoj numizmatičkoj literaturi među medaljone, dakle svečane kovove. Oni su se često očuvali u tzv. pokusnim otiseima izrađenim u drugim kovinama (osobito u srebru). Nakon 307. n.e. reformirao je Konstantin I Veliki zlatni novac i uveo novu zlatnu jedinicu
SOLIDUS koji iznosi 1/72 rimske funte i bio je težak 4,54 grama, dakle nešto manje od Dioklecijanova aureusa. Uz solidus javlja se i njegov odlomak
TREMISSIS (treći dio solida), u starijoj numizmatičkoj literaturi zvan triens. Težio je 1,51 grama. I solidus ima dvostruke i višestruke komade koji su također bili ubrajani među medaljone. On je bio standardni novac antike. Pošto se je čistoća njegova zlata stalno održavala a težina ostala nepromijenjena, bio je vanredno cijenjen kod naroda Istoka sve do Indije i Kine. Pored višestrukih solida kovala je rimska država u IV i V stoljeću niz veoma velikih "teških" zlatnika koji su često poslužili kod darivanja i davanja mita barbarskim poglavicama i vladarima. To au novci veći od četverostrukih solida koji su bili teški 20,46 grama pa do 9 solida (teški 40,93 grama).
Srebro
denar
DENAR znači izvorne novac od 10 asa i u vrijeme carstva nije nikada označen brojkom. Ovaj novac koji je bio srebrena novčana jedinica u rimskom carstvu sve do oko 248. n.e. toliko je bio popularan i u srednjem vijeku da su njegov naziv preuzeli za svoje srebrene novce ne samo razne srednjevjekovne evropske države nego čak i muslimanske, a preko Turske održao se je i na Balkanu. Od g. 1873. dinar je službena novčana jedinica Srbije a od 1918. i Jugoslavije. On je u vrijeme Augusta iznosio 1/84 rimske funte a težina mu je bila 3,89 grama. Do 64.n.e. bio je iz čistog srebra. Zatim je postepeno legiran bakrom (jedino u razdoblju od 81-100.n.e. poboljšao se je omjer srebra prema bakru). U doba cara Karakale (211-217.n.e.) pao je postotak srebra u denaru za 50%. Iako je u to doba Karakala uveo novi srebreni novac
ANTONINIJAN, denar je i dalje kovan u velikim količinama sve do smrti cara Gordijana III (238-244. n.e.). U vrijeme njegova nasljednika Filipa I (244-248) javlja se rijetko, gotovo pojedinačno. Postotak srebra u njemu smanjivao se je u razdoblju od 217-248. postepeno na 25$. Od Trajana Decija (248-251) pa do Dioklecijana (284) denara više nema u kovanju. Uz denar je kolao i
QUINAR što izvorno znači novac od 5 asa. Faktički je to poludenar težine 1,94 grama (za Augusta). Hakon prekida kovanja za Augustovih nasljednika ponovno kovanje quinara otpočelo je 69.n.e. Tada je težio 1,70 grama. Kvinar je preživio denar, i kovan je u malim količinama (kao i prije) i nakon g. 248. n.e. No već za Galijena (260.n.e.) nije u njemu više bilo srebra te je postojao kao bakrenjak sve do 294.n.e. te je pao na težinu od 1 grama. Radi svoje rijetkosti kvinar je uvijek bio obljubljen objekt za sabiranje.
antoninianus
G. 215.n.e. uveo je Antonin zvan Krakala novi srebreni novac koji je po njemu dobio ime ANTONINIANUS. To je u stvari bio dvostruki denar koji je kao posebnu oznaku umjesto lovor-vijenca na carevoj glavi (koji se nalazi na carskim glavama svih denara i kvinara) isticao zrakastu krunu, a ispod poprsja carica na tim novcima niču rogovi polumjeseca. Kvaliteta srebra ovoga novca bila je kao i kod suvremenog denara, pa kako je padao postotak srebra kod denara padao je tako i kod antonini-jana. PoSetna težina pod Karakalom od 5,11 grama pala mu je g. 247. n.e. na 3,84 grama. Održavajući prividno izgled srebrenog novca do zarobljavanja cara Valerijana (260 n.e.) i nakon toga pod Galijenom (260-268.n.e.) gubi potpuno još mali preostatak srebra u svom sastavu. Ostao je još samo srebreni preliv na tada već posve bakrenom novou sve do reforme novca pod Diokleoi-janom (294. n.e.). Antoninijanima slični novci kovani su u vrlo malom broju (sa zrakastom krunom na glavi vladara) i nakon reforme sve do u doba Konstantina I Velikog.
Novčanom reformom iz g. 294. podigao je Dioklecijan srebreni denar na odličnu kvalitetu srebra sličnu kao u Neronovo doba. Tom lijepom novcu, koji je u do sada najvećem broju na svijetu nađen u Sisku g. 1953. nije poznato staro ime. Možda se i on zvao denarom, no moderna mu je numizmatika nadjenula ime
ARGENTEUS. On je iznosio 1/96 rimske funte, a na reversu nekih argenteusa vidi se broj XCVI. Težak 3,41 grama i vjerojatno radi dobrog srebra taj je novac brzo isčezao iz kovnica nakon svršetka I tetrarhije (305.n.e.).
Od 324. odnosno 337. n.e. kovane su za Konstantina I Velikog dvije vrste srebrenog novca pod nazivom MILIARENSE "tisućnjak". Prvi je bio 1/72 funte a težio je 4,54 grama ("laki miliarense") a drugi 1/60 funte težak 5,45 grama ("teški miliarense"). Laki miliarense se održao na Istoku sve do cara Zenona. 348.n.e. uveo je Konstancije II novi srebreni novac kojemu također nije poznato staro ime. Današnja numizmatika dala mu je naziv
SILIQUA (leća). Taj je novac na početku iznosio 1/144 rimske funte a težio je 2,27 grama. Tokom vremena postepeno je padala težina silikve, a zatim je opet nešto porasla. I silikva se je održala do pada Zapadno-rimskog carstva, iako je nakon Honorija (423) kovana u manjim količinama. Od 379.n.e. kovana je i polusilikva. Ona je iznosila 1/288 rimske funte a težila je u početku 1,13 grama.I polusilikva je kovana u malom broju u čitavom razdoblju od 379-476.n.e. Od srebrenog novca većeg formata u to doba treba spomenuti samo novac kojemu je antikni naziv nepoznat dok ga mi nazivamo četverostruki argentej. Taj novac koji je u starijim numizmatičkim djelima nazivan srebrenim medaljonom, kovan je u razdoblju od 340-476. Iznosio je 1/12 rimske funte, a težio 13,64 grama.
Mjed bronca bakar
Poatavš carem 29.pr.n,e. August je ponovno uveo mjedene i bakrene novce i to on« koji su bili ukinuti početkom I stoljeća pr.n.e. Od mjedi je kovan SESTERCIJ (4 asa) i DUPONDIJ (2 asa). Rijetko je kovan TRIENS (1/3 asa) a joS rjeđe dvostruki sestercij.
SESTERCIJ je iznosio 1/12 rimske funte a težina mu je bila 27»28 grama. Do vremena Marka Aurelija (160-182.n.e.) sesterci-ji su kovani iz vrlo dobre mjedi koja je novcu davala sjajnu zlatno-žutu boju. Od tog vremena na dalje dodavanjem kositra i olova sesteroijl su postajali smeđe-zlatne boje. Od g. 217. n.e. doSlo je do smanjenja njegove težine. Do novog pada u težini dolazi pod Filipom I (244-249) kada je iznosio 1/16 rimske funte i težio je 10,23 grama. Sestercij je kovan još do g. 260.n.e. kada je car Galijen potpuno dokinuo njegovo daljnje kovanje.
DUPONDIJ je iznosio 1/24 rimske funte a težio je 1364 grama. Tu je težinu održao do g. 217 kada mu je reducirana na 11.69 grama da pod Filipom padne na 10.23 grama. Oko g. 26O.n.e. Gali jen je obustavio i kovanje dupondija.
TRIENS - 1/3 asa. Kovan je u razdoblju od 24 pr. - 260. n.e. ali rijetko. Iznosio je 1/144 rimske funte a težio 2,27 grama.
DVOSTRUKI SESTERCIJ kovan je samo pod Trajanom Decijem (248-231) sa glavama oara i carioe Herenije Etrusoile. Iznosio je 1/8 rimske funte i bio težak 40,93 grama, pa je uslijed svoje veličine ranije smatran medaljonom.
Dok su sesteroij i triens kao karakteristike svog nominala imali lovor-vijenac na carevoj glavi, na glavama careva dupondija (od Nerona na dalje) i dvostrukog sestercija nalaze se zrakaste krune a ispod poprsja carica od Julije Mameje niču rogovi polumjeseca.
Ib bakra su u istom razdoblju kovani AS, SEMIS (1/2 asa) i QUADRANS (1/4 asa). Sok je as kovan u velikim količinama, ostali su bakreni novci rijetki. AS od dobrog crvenog bakra iznosio je od Augusta do Filipa I 1/30 rimake funte a težio je 10,91 gram. Od Filipa I (244-249) ianosio je 1/34 funte a težina mu se smanjila na 9,63 grama. Padajući i dalje u težini as je preživio svoje "takmace" sesteroij i dupondij, te je postojao sve do g. 270. Nakon ukidanja daljnjeg kovanja asa uveo je Aureli-jan oko 274. n.e. mjesto njega nove kovove iz bronce. Postoje cijeli komadi i polovice nepoznatog antiknog naziva. Pošto težina cijelih komada varira između 11 - 18 grama, a polovica 5-9 grama, možemo prve pridijeliti sestercijima a druge dupondijima. Uslijed znatnog variranja težine ne može se utvrditi njihova novčana stopa. Karakteristična za te novce je zrakasta kruna na glavama careva na aversu, odnosno rogovi polumjeseca ispod poprsja carica na novcima Aurelijana i Severine, dok se na rijetkim primjercima tih novaca od Aurelijanovih nasljednika sve do uključivo Karina na glavama carica nalaze lovor-vijenci. Treba napomenuti, da je sve novce iz mjedi i bakra koji su kovani od 27 pr.nte. pa do 262. n.e. dao kovati rimski senat, pa se na njihovim reversima nalazi kratica S-C (Senatus Consulto). Na brončanim novcima od Aurelijana do Karina kratica na reversu nema (sa jedinom iznimkom novaca cara Florijana 275.n.e.), jer su ih dali kovati carevi.
Veliki reorganizator carstva, Dioklecijan, stigao je da tek oko g. 294. provede u djelo veliku reformu rimskog novoa, iako je uvidio njenu potrebu čim je postao carem. Zbog sređivanja prilika u carstvu odugovlačila se je i korjenita reforma novoa, pa je tako silom prilika kroz to razdoblje osim lijepog zlatnog novoa kovan samo joS jedva posrebreni bakreni an-toninijan. 0. 294.n.e. ušao je u opticaj novi veliki bakreni novac u srebrenoj košuljici (ili sa srebrenim prelivom).
Njegovo službeno ime antike nije poznato, no danas se općenito naziva FOLLIS, Sto na latinskom znači kesa ili mješina, pa se naziv odnosi na kese u kojima su se nalazili novci priređeni za isplatu. Folis je izvorno iznosio 1/32 rimske funte a težio je 11,23 grama te je kovan za svih vladara I tetrarhije. Bio je veličine starog asa no znatno tanji od njega. Folis je zatim do samovlade Konstantina I Velikog doživio nekoliko znatnih smanjenja u stopi, teSini i veličini. Od 307. n.e. iznosio je 1/48 rimske funte a težio je 6,82 grama; 313 g> 1/72 rimske funte i 4,54 grama; 315.g. 1/84 rimske funte i 3,84 grama. Od tada pa do definitivnog ukinuća follisa kao novoa na kraju vlade Konstantina Velikog on je pao na sitni novčić koji je iznosio tek 1/216 rimske funte a težio samo 1,51 gram!
Potpuni pad follisa u težini i veličini potakao je sinove Konstantina I Konatancija II i Konstansa da oko g. 340 uvedu dvije nove novčane jedinice, tzv. "pecunia maiorina", kraće MAIORINA i CENTERIONALIS. Dok je majorina iznosila najprije 1/72 rimske funte a težila 4,54 grama, oko g. 445 povišen je njezin omjer prema rimskoj funti na 1/60, a težina na 5,45 grama. Od toga vremena kovana je i polovica majorine pod nazivom CENTENIONALIS koji je iznosio 1/120 rimske funte i težio 2,72 grama. Ovaj će novac, sa prekidom kovanja za careva Julijana Apostate i Jovijana (361-364) biti ponovno kovan već u trećoj godini carevanja Valentinijana I i Valensa (366) u velikim količinama sve do smrti cara Teodozija I (395).
Uz ove novce koji su ponajviše zastupani u mnogim zbirkama naših sabirača javlja se od g. 379. još jedan novčani nominal, a to je tzv. četvrtmajorina ili kako ga je starija numizmatička znanost nazivala, bakreni kvinar. Taj mali novčić, najmanji je novac kojeg je kovao carski Rim. Iznosio je u svemu 1/240 rimske funte a prosječna mu je težina 1,36 grama. Dok je kovanje majorina i centenionala prestalo (uz vrlo rijetke iznimke) prvih godina vladanja careva Honorija i Arkadija, četvrtmajorina se je održala kroz čitavo razdoblje zapadnorimskog carstva (395-476.n.e.) te kovana je i sa sve istočnorimske careve do Anastazijeve novčane reforme.
Pored ovih osnovnih vrsta kasnorimskog bakrenog novca treba bar napomenuti kratkoktrajne pokušaje uvođenja još nekih aoainala bakrenog novca u kasnorimskom razdoblju. Tako je pro-tuoar Magnencije dao kovati u Galiji 352-353. veliki bakreni novac kojemu ne znamo naziva. Po vrijednosti je to 1 i pol majorina, a iznosio je 1/40 rimske funte i 8,18 grama. Važniji i brojčano u našim zbirkama često zastupani su novci koje je svojom novčanom reformom stavio u optioaj car Julijan Apostata (361-363). Veći komad bio je po težini skoro ravan dvjema majo-rinama manjeg tipa. Iznosio je 1/76 rimske funte i 9,09 grama ga bikom na reversu. Manji komad iznosio je 1/108 funte i 3,03 grama. Ti novci kovani su i za cara Jovijana a ukinuti su na početku vladanja cara Valentinijana I.
Pravo kovanja
Pravo kovanja novaca u Rimskoj republici pripadalo je Senatu. No početkom carstva August je (27 pr.n.e.) podijelio to pravo sa Senatom prepustivši mu pravo kovanja bakrenog, mjedenog i brončanog novca, dok je sebi zadržao pravo kovanja zlatnih i srebrenih novaca. Tu je povlasticu izvodio iz starog prava vojskovođe-imperatora, koji je, po ovlasti Senata mogao dati kovati novce iz plemenitih kovina na području ratnih operacija svoje vojske. Da održi tradiciju te ovlasti August je dao kovati zlatne novce sa svojim likom (glavom) u raznim pokrajinama carstva, no ne u Rimu. Takvu praksu nastavio je i Tiberij (14-37 n.e.). Tek njegov nasljednik Gaj Kaligula počeo je otvoreno kovati svoje zlatnike i u Rimu. Od tada nadalje kovali su svi rimski carevi svoje zlatne novce u Rimu, gdje su već Od Augusta kovani srebreni denari i kvinari sa vladarevom glavom na aversu.
Pravo Senata da kuje novce iz prostijih kovina izraženo kraticom S.C. (senatus consulto = odlukom senata) na reversu tih novaca bilo je više formalne prirode, jer su carevi davali inicijativu i za izradu tih novaca. Treba napomenuti da je iz razdoblja kovanja tog srebrenog senatskog novca (27 pr. n.e. - oko 260 n.e.) sačuvan manji broj bakrenih i brončanih novaca koji na reversu ne nose oznaku S.C, a po svojoj veli-5ini nikako ne spadaju među medaljone iz tih kovina, koje su povremeno dali kovati carevi. Pravi razlozi za kovanje takvih novaca bez oznake S.C. nisu do sada utvrđeni.
Uprava kovnice
Kovnicom Rimske republike upravljali su od početka II st.pr.n.e. tzv. TRESVIRI (ili TRIUMVIRI) MONETALES, što znači članovi kolegija od trojice ljudi. Oni su po svojoj službi pripadali "vigintiviratu" tj. kolegiju od 20 ljudi s kojim je započinjala služba u činovničkoj karijeri, a nakon koje se je postepenim napredovanjem moglo doprijeti čak do časti konzula. Služba "tresvira" prešla je za Augusta iz republike u carstvo, pa se tako na reversu bakrenih novaca njegovoga doba na reversu bakrenih novaca čitaju natpisi s imenima pojedinih tresvira iza kojih slijedi kratica: III.VIR A.A.A.P.P., što znači: tres ili trium vir auro, argento, aere flando feriundo (jedan od trojice za lijevanje i kovanje zlata, srebra i bakra). Za republike su imena kovničara navedena na svim srebrenim novcima i na nekim bakrenim od početka Ill.st.pr.n.e. do postanka carstva.
Struktura kovnice
U carsko doba kovanjem novca rukovodio je carski činovnik koji je nosio naziv "rationalis". U ranom razdoblju bio je to jedan iskusni carski oslobođenik, a od Trajana (98-117 n.e.) uzvišen je rang te službe time što ju je otada vršio rimski vitez. "Rationalisu" je podređen "procurator monetae" koji je bio predstojnik kovnice, dok je tehničkim vodstvom kovnice upravljao njemu podređeni "optio". Pod ovoga su spadali "officinatores" (kovnički činovnici koji su vodili administrativne poslove) i "nummularii" (stručni radnici u radionama - officinae kovnice). Do Galijenove novčane reforme, kada je pored, do tada jedine kovnice novca u Rimu otvorena prva kovnica u jednom pokrajinskom centru, nije bilo nikakvih kovničkih znakova na reversima novaca. Od tada (nakon 260 n.e.) počinju se postepeno javljati prve kovničke oznake, pa se tokom 30 godina, tj. do velike novčane reforme cara Dioklecijana (o.294.n.e.) razvija čitav sistem tih oznaka.
Ne samo da su obavezno označivana početna slova kovnica nego su dodavana i početna slova oficina. Pod nadzorom officinatora u oficinama kovnice radili su slijedeći stručni radnici: "suppostores" : (slagari), koji su imali zadatak da lijevane pločice stavlja- j ju u štancu; "signatores" (rezbari) su gravirali likove u stan- 1 ce koje su prije toga izradili "scalptores" (crtači likova). Kada je novac bio iskovan podvrgnut je kontroli finoće kovine koju su vršili "probatores" (ispitivači) osobito kod zlatnog novca, a zatim su "exactores" (ispitivači) provjeravali ispravnost težine novca. Pošto je utvrđeno da novac odgovara svim tim uvjetima sve iskovane količine predane su tada "dis-pensatorima" (raspodjeljivačima), koji su imali zadatak da novac izruče državnoj blagajni, koja ga je tek sada stavljala u opticaj.
Od Dioklecijanove reforme pa do kraja zapadnorimskog carstva i Anastazijeve reforme (poslije 498.n.e.) upravom carskih kovnica rukovodio je "comes sacrarum largitionum", koji je po rangu bio daleko viši od rationalisa, dok je, što se tiče novca, praktički vršio iste funkcije kao njegov predšasnik. Ostali personal sačuvao je i dalje stare nazive uz svoje funkcije. Na današnjem području Jugoslavije posto jala su dvije kovnice kojima su na čelu bili "procurator monetae Sisciensis (Sisak) odnosno "procurator monetae Sirmiensis (Sr.Mitrovica). Sveukupan personal jedne kovnice nosio je naziv "familia monetalis".
Tehnika kovanja
Kroz sve vrijeme rimskog carstva kolao je samo kovani novac. Lijevani primjerci su bez iznimke falsifikati. Tehnika kovanja ostala je nepromijenjena tokom čitavoga carstva i tekla je na slijedeći način. Komad kovine određen za kovanje lijeva se ili se izreže iz metalnog lima i to u okruglom obliku. Žig, kojim će se otisnuti prednja strana novca (avers) umeće se u nakovanj. Na njega se stavlja već priređeni obli komad kovine (budući novac). Na tu kovinu postavlja "suppostor" pe-Satnjak u kojem je urezan žig druge strane novca (reversa). Sada "malleator" udara čekićem po pečatnjaku uslijed čega još meka kovina dobiva na aversu i reversu lik ugraviran na žigu, odnosno pečatnjaku između kojih se je našla. Ako čekić ne pogodi točno, nastaju tzv. decentrirani komadi kod kojih se jedan ili oba žiga ne poklapaju koncentrično na pločici tj. na novcu.
Ako "malleator" (kovač) udari nekoliko puta, jer je prvi put udario preslabo, ili jer je prilikom udarca jedna plo-žica ostala visiti na jednom žigu, tada nastaje tzv. dvostruki udarac, koji često izaziva vrlo čudnovate slike (glava vladara sa dvostrukim obrisima i si.). Žig novčanog aversa koji je fiksno umetnut u nakovanj otporniji je kod procesa kovanja, dok je žig na pečatnjaku uslijed udaranja čekićem morao žešće biti izmjenjivan radi pukotina i oštećenja koje su na njemu nastajale. Tako nam postaje jasnom činjenica, da se je osobito na kasnorimskim novcima sačuvao velik broj sitnih stilskih varijanata na novcima istoga tipa i natpisa, lako je predložak po kojem se je imao izraditi lik i natpis nekog novca bio uvijek isti, rezbari žigova morali su često izrađivati nove žigove koji su se ponekad pa i u sitnici razlikovali jedan od drugoga, pogotovo ako su ih radile razne osobe.
Kovnice Rimskog carstva
Na početku, III.st.n.e. kovnica u Rimu (carska i senatska) opskrbljivala je skoro isključivo sve potrebe državnih financija. Prvi carevi nakon Augusta dali su u kraćim vremenskim razdobljima kovati manje količine novca i izvan Rima. Od tih kovnica kraćeg vijeka spominjemo ovdje samo kovnicu u Lyonu, koja je radila do Domicijana. Od Domicijana do Komoda (81-192 n.e.) nije postojala ni jedna kovnica carskog novca u pokrajinama.
To je bilo i sasvim opravdano ako se sjetimo da je to bio period u kojem je Rimsko carstvo uživalo u stalnom miru i stabilnosti vlasti. Za lokalne potrebe u gradovima koji su imali status rimske kolonije ili municipija (tako na području sadašnje Jugoslavije Stobi u Makedoniji) kovani su lokalni bakreni novci sa latinskim natpisom, dok su u gradovima grčkog jezičnog područja kovani takvi novci sa grčkim natpisom. U građanskom ratu nastalom nakon nasilne smrti cara Komoda, otvorili su pretendenti na carsko prijestolje Pescenije Niger i Klodije Albin kovnice u svojim privremenim sjedištima. Prvi je pored kovnice u Bizantu otvorio i kovnicu u Antiohiji na Orontu, koja je ostala otvorena i nakon pobjede Septimija Severa nad Pescenijem Nigrom.
Trajni ratovi protiv neprijatelja u graničnim područjima carstva izazvali su privremeno otvaranje nekih kovnica u mjestima u kojima je car dulje boravio. Takva pokretna kovnička ustanova, koja je kovala izvjesne količine novca za isplatu činovništva a osobito vojske, nazivala se je "Moneta Comitatensis" (prateća kovnica). Ovakve kovnice popunile bi se prema potrebi personalom koji je obično bio preuzet iz drugih kovnica, najčešće iz onih koje su bile najbliže carevom boravku. Pored takvih povremenih kovnica otvarane su još za suvladarstva careva Valerijana i Galijena, a osobito nakon g. 260. n.e. nove stalne državne kovnice ponajviše u onim mjestima gdje su već i prije postojale (kao kolonijalne ili autonomno-gradske).
Tako su među ostalim nastale kovnice u Sisciji (Sisak) Kiziku i Milanu te u nekim sjedištima galskih careva kao što su bili Lugdunum (Lyon), Treveri (Trier) i Colonia Agrippina (Koln). I poslije likvidacije galskog carstva po Aurelijanu (273.n.e.) neke su od tih kovnica radile dalje a otvorene su i nove u Serdiki (Sofija) i Ticinu (Pavia).
Javljaju se i prvi počeci označivanja kovnica slovima, osobito početnim. Za Tacita (273-276) pojavljuje se na njegovim novcima i kratica A, koju neki numizmatičari razrješuju sa Arelate (Arles) gdje je bila njegova kovnica. Uvođenjem svoje novčane reforme car Dioklecijan (o.g.294.n.e.) formira od svih spomenutih kovnica, koje su do tada bile više manje provizoran značaj, stalne kovničke ustanove uređene prema jedinstvenim smjernicama. Novci kovani u njima odlikuju se pored solidnog kovanja svojim određenim stilom sa karakterističnim pojedinostima, koje izvježbano oko stručnjaka odmah zapaža. Sve postojeće kovnice došle su u rang rimske i dobile stalne oznake. Uz stare kovnice otvorene su i neke nove tako, da su u svakom dijelu carstva dolazile po dvije na svakog cara a jedna na pojedinog cezara. Ukupan broj kovnice na kraju Dioklecijanova vladanja (305.n.e.) popeo se na 15.
Od odlaska cara Dioklecijana sa vlasti (305) pa do otvaranja posljednje zapadnorimske kovnice u Raveni (oko.400.n. e.) otvoreno je još pet kovnica, od kojih ovdje spominjemo samo kovnicu u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) kao drugu na našem području.
Bilten HND broj 12. 1967. godina
Bartol Zmaić :
PREGLED NOVČANIH KOVOVA RIMSKOG CARSTVA
