|
Aleksandar Benažić: Podrijetlo simbola kune na hrvatskom novcu | ||||
| Numizmatičke vijesti, broj 54, 55 Zagreb, 2001, 2002 | |||||
| prvi dio | drugi dio | treći dio | četvrti dio | peti dio | |
| šesti dio | sedmi dio | osmi dio | literatura | doma | |
|
Za simboliku je svakako važno Aristotelovo ime za vreticu ICTIS. Na grčkom se ono pisalo ne sa C, nego sa K (kapa). Pitanje je, zbog čega je u latinsku terminologiju srednjeg vijeka, barem u Hrvatskoj, ušla umjesto Plinijeve riječi vivera, Aristotelova riječ Ictis. Kod Belostenca riječ Viverra znači vjeverica, odnosno štakor. ICTIS nas podsjeća na jednu drugu grčku riječ - 1X0YE (ihthis) = riba. Riba je u ranom kršćanstvu bila tajni znak kršćana, i to stoga što je predstavljala pik-tokriptogram sastavljen od početnih slova formule, koja u prijevodu glasi Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Ta formula, kad se transkribira na latinski, pa zatim uzmu njezina prva slova, glasi upravo ICTIS. I za Isus, C umjesto grčkog X (hi, koje se čita h), točnije Ch - ali ostaje ono prvo C za Christos; umjesto grčke thete došlo bi Th - za Theu božji; za grčku riječ hios - sin, koju Grci pišu sa haknutim Y, trebao bi stajati i dalje ipsilon, no to ne mijenja mnogo na stvari, umjesto sigme grčkog s, dolazi latinsko za soter - spasitelj. - Kartular Sv. Ivana Rogovskog u Biogradu zove se Policorion, dakle i ovdje je c umjesto ch (Katičić, 1997.b: 357). U ranom će kršćanstvu kršćani znak-crtež ribe upotrebljavati kao znak raspoznavanja i simbol svoje vjere koju nisu smjeli javno ispovijedati. Simbolično značenje ribe i dublje je jer je povezano s vodom i krštenjem. Kasnije će, kada kršćanstvo bude službena religija carstva, tu riječ i ispisivati. Nalazimo je ispisanu i na mozaiku povrh križa u glavnoj apsidi ravenske bazilike "Sv. Apolinara u luci" iz 6. st. Sličnost riječi, naročito u latinskom ispisu, upućuje na mogućnost pois-tovjećenja simboličnog značenja. Ovo je vrlo privlačna ideja, i moglo bi se očekivati da je bila korištena, međutim, zacijelo rijetko - jer je lakše nacrtati ribu nego vreticu. Daje kuna, odnosno vretica, zaista mogla biti piktokriptogram, potvrđuje nam jedan spomenik na kojem se ona u tom svojstvu nalazi. Radi se o tri reljefne ploče, vjerojatno dijelova oltarne pregrade, otkrivene u selu Osenovo pored Varne u Bugarskoj (Conczevva, 1979.; Dimitrow, 1961.; Hoddinott 1981.). Ploče se datiraju dosta široko od 4. do 6. st. Dvije od njih dosta su pravilne, pravokutne forme, s uresom rađenim djelomično u plitkom reljefu, a djelomično urezanim (ucrtanim) u kamen. Na jednoj od njih prikazan je paun u plitkom reljefu pored kaleža u isto tako plitkom reljefu. S gornje lijeve strane vidi se kunolika životinja kako progoni zeca, a s donje su lijeve strane između kaleža i pauna ribe. Kuna, zec i ribe nisu u reljefu nego su ucrtani. Conczewa (1981.: 202-203) tumači da je na ovom prikazu zec koji bježi k stablu života. Stablo života predstavljalo bi nešto nalik na grm ili granu tik do zeca. Na drugom prikazu nalazi se isto tako paun s kaležom u plitkom reljefu, a iznad njega ucrtan je jelen pored stabla. Na trećoj je ploči bik u trku.  Iznad pauna vidi se kunolika životinja koja lovi zeca (ICTIS?), ispod su ribe ICHTIS. Životinja koja progoni zeca ima zašiljenu kratku njušku, oble male uši, kratke noge, a nazire se i širok rep. Čitav ovaj izgled pokazuje da uopće nema dvojbe da se radi o životinji iz skupine kuna, odnosno životinji koja bi se prema kasnoantičkim i srednjovjekovnim shvaćanjima mogla poistovjetiti ili svrstati u tu skupinu. Zec je prikazan shematičnije, gotovo samo naznačen, mogao bi s obzirom da je malen i zaobljen biti kunić. No očigledno je da se crtač trudio da naznači sve bitne karakteristike koje pokazuju da zeca ne goni bilo koja životinja nega upravo neka iz porodice kuna. Ribe koje se nalaze ispod pauna jednostavno su "prijevod", ili još jedna potvrda da se radi o životinji koja se zove ICTIS. Značajna je prisutnost pauna i kaleža na ovim pločama. Paun je ptica koja simbolizira besmrtnost. Kalež je univerzalan simbol obnove života, u kršćanstvu to je misni kalež ili Sveti Gral, posuda u kojoj je krv Spasitelja našega Isusa Krista. Kalež i mjesec u simbolici su povezani. Povezanost kune s Kristom možemo vidjeti na još jednom spomeniku, ovaj put na zapadu. Na prednjoj ploči kazete iz Werdena iz 8. st. nalazimo prizor raspeća. Kaseta je bila načinjena od drva (40 x 22 x 21 cm) i prekrivena pločicama od kosti.  Razapeti Krist odjeven je u kratku tuniku. Nimbus oko glave sastoji se od tri zrake s natpisom REX. Jedan krak križa nedostaje. Na drugom se nazire stilizirana glava i koplje rimskog vojnika (Longin), koji probada Isusa. Nimb flankiraju dvije krilate životinje (ptice?) koje Salin drži grifonima. Uz trup Isusa nalaze se ribe, a pored nogu četveronožne životinje koje po svim karakteristikama odgovaraju kunama. I ovdje se kune nalaze pored riba. A prisutan je i kalež. On doduše nije prikazan, ali podrazumijeva se, jer u njega teče sveta krv (Salin, 1959., IV: 363-4, si. 154). Na oba ova spomenika, kunolike životinje izravno su povezane s kršćanstvom, i to neposredno s Isusom. Osim tih spomenika, postoji i ilustracija u djelu Notitia Dignitatum. To je djelo pisano sredinom 5. st., a predstavlja popis vojnih i civilnih službi u Rimskom Carstvu. Podaci su iz ranijeg razdoblja. U prepisima tog djela nalazimo i precrtane ilustracije koje se tamo nalaze. Tu se nalaze i simboli koje su imali pojedine vojne postrojbe i službenici. Interesantne su oznake na štitovima pomoćnih gotskih jedinica. Na štitu Tervinga nalazi se u obliku križa raspoređen prikaz. Gornji krak čini jedna lavlja, prilično humanoidna glava. Krakove čine protome risova. Na štitu Visa (koji su vjerojatno činili osnovu budućih Vizigota) nalazimo glavu, a krakove čine kunolike životinje. Pitanje je koliko je kršćansko obilježje tih prikaza na štitovima  (Notitia Dignitatum, Bodleian Librarv, Oxford (MS Canon mise 378); Heather, 1994., il. omota).  U djelu: Michelspacher, Die Cabala, Spiegel der Kunst und Natur (iz 1654. g.) postoji ilustracija koju prenosi Jung. Na njoj je predstavljen Hram mudraca ("kuća okupljanja") osvijetljen Suncem i Mjesecom: stoji na sedam stuba, na kojima je ispisano sedam stupnjeva alkemijskog postupka. Na hramu stoji feniks (ili orao?). Skriven je u brdu, što, prema Jungu, upućuje na to da se alkemijski kamen mudraca nalazi u zemlji, iz koje se mora izvaditi i očistiti (alkemijskim postupcima). Suncopas (zodijak) u pozadini simbolizira vrijeme trajanja "opusa" (alkemijskog postupka). Na brdu su personifikacije sedam astroloških planeta, Merkur, planet alkemičara - mistični Hermes, na vrhu je. Četiri prapočela upućuju na cjelinu. Cijela ova slika upućuje na put kojim sljedbenik ezoteričnih znanosti (alkemije, astrologije i kabale) dolazi do istine - kamena mudrosti. Ovu simboliku naglašavaju dva čovjeka u prednjem planu grafike. U desnom kutu (gledaoca) jedan čovjek luta zavezanih očiju. Drugi, prema Jungu, "slijedi nagon naravi". Nama je interesantno ono što je Jung propustio reći, to da je "sljedbenik naravi" - istraživač -simbolično prikazan na taj način da pušta u rupu u zemlji jednu životinju dugog kitnjastog repa - ICTIS. U prednjem planu vidimo i zeca koji trči. ICTIS je put kojim se hvata lepus - lapis philosophorum (Jung, 1984.: 205, si. 93; Roob, 1997.: 299). Ovdje kunu-vreticu-ietis nalazimo u sklopu simbolike kršćanske kabale 17. st. To je vrijeme intenzivnog povezivanja različitih ezoterijskih nauka u pokušaju izgradnje jedinstvene ezoterijske znanosti. Kabala je bila židovska okultna znanost srodna pitagorejskoj simbolici brojeva i hermetičkoj filozofiji. Budući da su se u antici brojevi bilježili slovima, i svako je slovo imalo svoju brojčanu vrijednost, tako se svaka riječ mogla shvatiti i kao broj, te protumačiti u sklopu simbolike brojeva. Elemente tih nazora nalazimo i u Bibliji (npr. broj Zvijeri 666), pa su i tim putem prešli u kršćanstvo. Kabalistički kontekst, za koji je karakteristična igra riječi i likovnih simbola, upravo nas upućuje da na gornjoj slici kunoliku životinju protumačimo kao ICTIS = IXQYS. Zato bi smisao gornje slike bio taj da istraživač prirode dolazi do hrama spoznaje i spasenja jedino ako pri proučavanju prirode slijedi Isusa Krista Božjeg Sina Spasitelja. Na slici je jasno naznačeno da se proučavanje prirode sastoji u astrološkom proučavanju svemira i alkemijskom proučavanju tvari. U osnovi alkemijske filozofije stajala je vjera u transmutaciju materije, koja se u jednom dijelu zasnivala na postavkama Aristotelove prirodne filozofije. Vjerovali su da je pretvorbu materije od njezinih nesavršenih oblika do savršenog alkemijskog zlata moguće postići alkemijskim postupcima. Istraživanje je bilo usmjereno k traženju eliksira, odnosno kamena mudraca, tj. blagotvorne tvari koja ima svojstva usmjeravanja i ubrzavanja procesa prelaska iz nesavršenog stanja u savršeno. Taj se proces odvija i prirodnim putem u utrobi zemlje, kad ona stvara rude i dragulje, alkemičareva peć i retorta trebali su ubrzati taj proces. Alkemijsko zlato predstavljalo je savršenu produhovljenu tvar koja ne stari, tako bi eliksir, odnosno kamen mudraca omogućili vječno pomlađivanje. Hermetička filozofija, koja se javlja tijekom kasne antike, tumačila je mitove kao alegorijske prikaze procesa, srodnih alkemijskima, ali koji se mogu odvijati ili prirodno, pod utjecajem zvijezda, ili postići magijskim i alkemijskim metodama. Kršćanski alkemičar nije držao svoju filozofiju protivnom kršćanstvu. Naprotiv, proučavajući Božje ustrojstvo prirode on postaje bliži spasenju. Marijino tjelesno uzašašće na nebo, i kršćanska vjera u tjelesno uskrsnuće, bili su ključni elementi potvrde ispravnosti alkemijskog puta i vjere u mogućnost vječnog očuvanja i duhovne i tjelesne osobnosti pojedinca. Lov na zeca na kršćanskim spomenicima
U kršćanskoj umjetnosti prizor se lova na zečeve sa psima često javlja. U Bizantu je bio, kao što smo rekli, povezan s kalendarskim prikazom siječnja. I na zapadu se javlja u tom smislu. Jedan od takvih prikaza nalazi se na vratima katedrale Uznesenje Gospe Marije i Sv. Vojteha u Gnjeznu iz 12. st. Na svakom krilu tih vrata nalazi se po devet kaseta s prizorima iz života Sv. Vojteha (Adalberta). Taj je svetac pripadnik obitelji Slavnikovića, koja je, po Dvorniku, vladala češkim Hrvatima. Jedno je vrijeme bio biskup u Pragu. Vladarska obitelj Premislidi i Slavnikovići bili su u sukobu, koji je još za Vojtehova života završio prijevarnim napadom i istrebljenjem njegove obitelji. On će, između ostalog i zbog tih sukoba, napuštati Prag, te na koncu otići u Poljsku, odakle će krenuti u pokrštavanje Prusa, gdje umire mučeničkom smrću 997. Već 999. proglašenje svecem, vjerojatno i pod utjecajem njegova osobna prijatelja cara Otona III. Imao je veliku ulogu u pokrštavanju Mađara pa je svetac Poljske, Češke i Mađarske . Zbog proslave njegova blagdana 23. travnja, dugo je godina blagdan Sv. Jurja u Mađarskoj i sjevernoj Hrvatskoj slavio 24. travnja. Prizor lova na zeca javlja se na borduri, ukomponiran u vinjetu uz prizor rođenja sveca. Poljski povjesničar arhitekture Witold Krassowski tumači scene koje se javljaju u vinjeti i prate scene iz života Sv. Vojteha tako da se uz scene pokrštavanja poganskih Prusa javljaju kentauri i druga bića koja simboliziraju njihovo poganstvo, a mladić koji sa psom lovi zeca predstavlja plastičnu konkretizaciju sazvježđa Zeca, Psa i Oriona. Orion, blizu prizora rođenja sveca naznačuje da ta scena predstavlja rođenje budućeg mučenika. Srednjo-vječje je u konstelaciji Oriona vidjelo prikaz mučenika za vjeru (Krassowski, 1989.: 139, si. 261-267). I u Bizantu je scena sa psom koji lovi zeca imala neko posebno značenje povezano s carskim amblemima. Na portretu Alekseja V. Duke Murzufla, koji se nalazi u Kronici Nikite Honijata (rukopis iz 13. st.) na odjeći ovog cara nalaze se dva velika medaljona, u središtu kojih se nalazi grifon, a oko njega u krugu teče scena sa psima koji love zeca (Darkevič, 1975.: 240, si. 369.). Grifon je mitološka životinja, pola orao, pola lav, koja čuva blago zemlje besmrtnih Hiperborejaca. On nadzire Dionisov krater i nadopunjava ga vinom. Prepreka je tragačima zlata u brdima. Židovima je grifon simbol Perzije. U kršćanstvu grifon zbog svoje dvojne naravi simbolizira dvojnu božje-ljudsku narav Isusa (Chevalier, Gheerbrant, 1973.: 389, grifon). I ovdje je pas koji lovi zeca u kompoziciji koja preko grifona povezuje simboliku Dionisova kratera s kaležom koji nalazimo zajedno s paunom, simbolom Aleksej Duka Murzufl. Ilustracija Kronike Nikite Honijata (13. st). Car kojem su križari oteli Carigrad. Amblem na odjeći s grifonom i psima koji love zečeve, astrološka je alegorija. Pokazuje prevrtljivost sudbine i legitimnost nove vlasti. Na nebu dolazi sa Sinusom - Horusom novo pokoljenje bogova, a na zemlji nova dinastija. besmrtnosti, s ploče oltarne pregrade u Osenovu kraj Varne. I na pločici kasete iz Verduna vidimo iznad raspela možda grifone, ali svakako je prisutna simbolika skupljanja Isusove krvi u kaležu. Nadalje, alkemijska simbolika koju nalazimo u djelu: Michelspachera "Die Cabala, Spiegel der Kunst und Natur" duboko je povezana sa simbolikom zlata iz zemlje besmrtnih Hiperborejaca koje čuva grifon. I na jednom hrvatskom spomeniku javljaju se grifon i pas koji lovi zeca, u zajedničkoj kompoziciji. To je ploča oltarne pregrade iz crkve Sv. Mihajla na Koločepu. Prema bizantizirajućem stilu tog vremena, te prije svega prema fragmentima natpisa crkvu je dala izgraditi žena kralja Zvonimira i sestra ugarskih kraljeva Jelena Lijepa. Na očuvanim dijelovima natpisa možemo naime pročitati sororet regina edicavit. (Milošević, et ali.: 2000). Ovdje se unutar troprute kružnice podijeljene na četiri dijela pleternim X križem nalaze s lijeve i desne strane po jedan goli dječarac koji puše u rog, gore je grifon, a ispod njega pas koji lovi zeca, koji se osvrće, pa su mu uši skrivene iza pletera križa. Scena je bila poznata i u Hrvatskoj, u crkvi koju je dala izgraditi jedna Arpadovička. Arhanđeo Mihovil zapovjednik je nebeskih vojski, pobjednik nad zmajem, i čuvar raja. Plutej s druge strane ograde, vjerojatno prikazuje raj i četiri rajske rijeke, geometrijski stilizirano. Grifon i Sv. Mihovil u simboličkoj su svezi jer jedan čuva ulaz u poganski raj, a drugi u kršćanski. Orao je u mnogim mitovima neprijatelj zmija, kao što je Mihovil ubojica zmaja. Neki put orlovi, neki put grifoni nose na likovnim prikazima Aleksandra u nebo, dok ih ne zaustavi božji glas. Izbor motiva porukom zadovoljava uvjete simboličke sintakse, što pokazuje da ju je sastavio netko kome je ta poruka bila razumljiva. |