KUNA U HRVATSKOJ TRADICIJI



Ploča oltarne pregrade iz crkve Sv. Mihajla na Koločepu. Grifon, putti pušu u rogove i pas lovi zeca. Scena naizgled nema ikonografske veze sa Sv. Mihajlom.

Mislim da sam dosada pokazao da je kuna zaista imala značajnu ulogu u simbolici. Zatim da je ta uloga odgovarala simbolici psa koji lovi zeca. Ta simbolika u antici se razvijala u okrilju misterijskih kultova Iziđe i Dionisa. Imala je svoju astronomsku simboliku povezanu sa sazvježđima Pas, Zec i Orion, i naglašenu soteriološku i eshatološku komponentu.

Preuzeta je iz antike u srednjovjekovno kršćanstvo i istoka i zapada, a ideje vezane posebno uz kunu bile su preuzete u ezoterijske znanosti. U Hrvatskoj je simbolika psa koji lovi zeca svakako u svom kršćanskom obliku bila prisutna barem u doba Zvonimira, što nam pokazuje plutej iz crkve Sv. Mihajla na Koločepu.

Pitanje je, međutim, jesu li postojale ideje koje su povezivale simboliku kune sa simbolikom psa koji lovi zečeve u smislu u kojem postoje na spomenicima tipa ploče oltarne pregrade iz Osenova, ili raspela iz Werdena. Imamo dobrih pokazatelja da su zaista postojale. Dapače, čini se da su slične ideje bile dio jednog poganskog svjetonazora čije rasprostiranje nije bilo omeđeno granicama Rimskog Carstva. Već povezanost simbolike lova na zeca s Dionisom, koji je tračke provenijencije, upućuje na to. Filološka "jezična arheologija" daje nam dodatne argumente.

Životinje porodice kuna imaju naime teomorfna imena. Tvor je tvorac, Tvarog ili Svarog slavenskog panteona. Lasica je laska ljubav. U staroslavenskim vrelima nosi i ime nevjestka. Lasica je i inače poznata u drugim religijama. Kod Germana lasice su upregnute u kola boginje ljubavi. Kasnije ih zamjenjuju mačke, što je karakteristično, jer su i u staroj grčkoj prvo lasice, pa onda mačke bile povezane s vješticama. Lasica je u Egiptu simbol rađanja riječju jer se vjerovalo da rada na usta. Vidra je pak ona koja vidi. Njezina je simbolika u mnogim krajevima svijeta povezana s mjesecom.

Vidra nosi epitet mudra i u narodnim pjesmama. Povezanost riječi kuna sa semantičkim poljem značenja koje bi je povezivalo s drugim životinjama iz njezine porodice na prvi pogled nije tako izravno. Ipak riječi kunuti, kleti, mogle bi u vezi s kunom.

Naime M. Dames, analizirajući ime pokrajine Kent, gdje se nalazi Silburvjski tumul, koji povezuje s kultom Velike Majke, dolazi do zaključka da on vuče podrijetlo od galskog naselja Cunetio, koje je u rimsko vrijeme bilo glavni grad čitave doline Kenta. Sama rijeka Kennet nosila je još u 18. st. ime Cunnit. A lokalni su seljaci odbacivali službenu nomenklaturu. Upozoravajući na značenje te riječi, on navodi sljedeće riječi koje sve znače ženski spolni organ:

Njemu je najzanimljiviji baskijski jer se Baskijci smatraju ostacima predindoeuropskog stanovništva Europe, a on kult Magne Mater/Velike Majke drži predindoeuropskim. Sljedeći zatim suzvučne riječi u engleskom, i njihovu upotrebu u starini i folkloru, dolazi do riječi CUNNING, koja označava neko praktično, ali i magijsko umijeće. Zatim analizira polje značenja suzvučnih riječi KEN; CUN/CUNNOG (Velška) pokazuje da su, s jedne strane, povezane sa ženama i rađanjem, a s druge strane s umijećima odnosno moćima vezanim uz magiju i vradžbine.

Sjetimo se Plutarhove vijesti da je grčko ime sazvježđa psa došlo od egipatskog Sothis. "Posljednje ime označava trudnoću a ima svoju istoznačnicu u grčkom, Kvesis "trudnoća". U grčkom jeziku ta je riječ opće prihvaćena pa je ime Kyoon, "pas", dano glavnoj zvijezdi sazviježđa koje Egipćani štuju kao posebno posvećeno Izidi." (Plutarh, O Izidi i Ozirisu: 61). S obzirom na proširenost ideja i kontekst u kojem se javljaju, zacijelo su to neolitički kultovi, koji su se širili zajedno s poljoprivredom.Stoga nema nikakva razloga pretpostaviti da ih kod Slavena ne bi bilo.

Tradicija

Kod naroda koji nemaju zapisane religijske sustave, oni se prenose usmenom tradicijom. Ona je u pravilu u stihovima, zbog mnemotehničkih razloga, jer je stihove lakše zapamtiti. Ako postoji strogi dogmatski kanon, tada i forma dobiva 98 na značenju jer odstupanje od forme upućuje na krivo prenošenje. Raspadom nekog vjerskog sustava prenošenog tradicijom, zbog propasti društva, seoba, rata, ili zbog preuzimanja drugog, stari tradicionalni pjesmotvori ne propadaju u cjelini.To je stoga što imaju ulogu koja je prijeko potrebna društvu, a koju novi ili još potpuno neizgrađeni sustav ne može nadomjestiti.

Tradicionalno nam pjesništvo stoga predstavlja vrijedan izvor o nestalim i zaboravljenim vjerovanjima. Usmena predaja može biti vrlo stabilna, pjesme se potpuno nepromijenjene mogu održati stoljećima. Međutim, ako nastupe društvene promjene, koje onemogućuju održavanje predaje, ili čak teže tome daje zatru, ona će se morati prilagoditi novim prilikama. Ove promjene ovise o ulozi koju je imalo tradicionalno pjesništvo, te o samoj "tehnologiji proizvodnje" pjesama. Pjesma ili mit osim svog čisto religiozno-obrednog obilježja imaju i funkciju razonode, formiranja ličnosti (sadržavajući moralne pouke, ali i pokazujući koji se idealni etos očekuje od čovjeka - kakav treba biti junak, kralj, žena itd.), nadalje imaju sentimentalnu i estetsku vrijednost, često je značajna i edukativna uloga (jer govore o tome kako djeluju prirodne sile). Njihova je uloga i da slave junake i velikane, itd. Zbog toga se, kad nova ideologija zamjenjuje staru, pokazuje tendencija da se stare pjesme i mitovi uklope u novi svjetonazor, ili reinterpretiraju, npr. poganskim se bogovima jednostavno daju imena svetaca i sl.

Kako vrijeme prolazi, ni stari junaci više nisu značajni, pa pjesnik slaveći nekog novog junaka jednostavno upotrijebi neku staru pjesmu. Analizom već Homerovih epova pokazalo se da epski pjesnici, zbog sroka umeću iste izrijeke tamo gdje im treba, ovo je potvrđeno i istraživanjima recentnog pjesmotvorstva (Dukat, 1987.: 108 i d.; Mlač, 1980.; Ježić,: 1987.: 101-123, nar. 106-107). Vremenom te promjene dovode do neprepoznatljivosti. Međutim, neki stihovi, kitice, pjesničke formule nadžive stoljeća, umetnuti katkad i tamo gdje im nije mjesto. Kad u nekoj narodnoj pjesmi postoji dio koji je nerazumljiv u odnosu na kontekst, to je značajna indikacija da se radi o takvu prežitku iz ranijih epoha. Radoslav Katičić upravo je od takvih fragmenata uspio rekonstruirati dijelove mitskih slika i obreda drevne slavenske religije.

Tragajući za takvim odlomcima naišao sam na jednu pjesmu koju donosi i Nodilo u svojem djelu "Stara vjera Srba i Hrvata". Pjesma je iz Šumadije, no opravdanost upotrebe ovog odlomka u rekonstrukciji simboličkog značenja kune u našoj hrvatskoj predaji pokazat će jedna pjesma iz ciklusa pjesama o Senjaninu Ivi u kojoj se nalaze identični fragmenti jednog praslavenskog mitičkog epa.

Dvori samotvori

Nodilo, u svom djelu "Stara vjera Srba i Hrvata", donosi u odjeljku posvećenom Mjesecu, pjesmu "Car i Miloš čobanin". Nodilu je Miloš zanimljiv jer se u pjesmama stalno javlja uz njega broj tri (tri mjesečeve faze) te drži da su ovce zvijezde, a Miloš nekakvo božanstvo mjeseca.Sadržaj ove i Nodilu "prečudne" pjesme sljedeći je: Miloš čuva ovce, on ima tri čuda, car iz Stambola zove Miloša i želi ga bez ikakva razloga ubiti, okuje ga na sve moguće načine, a Miloš zazivlje svece i vile, te uspijeva raskinuti okove, pobije carevu vojsku, cara, međutim, ne 99 dira, a ovaj ga otpušta s tri tovara blaga. Priča sama po sebi i nije tako "prečudna", ima svoj logički slijed, i mogla je nastati u nekoj životnoj situaciji. Njoj nedostaje kontekst, po čemu vidimo da je istrgnuta iz neke veće cjeline. (1981: 624-625).

U pjesmi se spominju i tri čuda koja ima Miloš, jedno je ovan koji ima zvonce prepuno dragulja koji svijetle noću, pa se može vidjeti put. Ovo je već dio koji bi mogao biti dio mitologije, ovan bi mogao biti mjesec, no to bi mogao biti i običan produkt pjesnikove mašte, jer to je razumljivo poželjan čarobni predmet. Drugo čudo su dvori od čelika, to je isto za jednog hajduka zgodno utočište, i opet ništa nužno mitološko. Tu je i treće čudo, koje očigledno izlazi iz cijelog konteksta, a nema ni bilo kakvu ulogu u pjesmi. Treće je čudo: "zelena livada - u livadi zeleno jezero - po livadi devet paunova - za njim' šeću devet paunica - a pred njima mudra vidra šeće - i za vidrom okićena kuna".

Čitav se ovaj odlomak ne uklapa u kontekst pjesme nimalo, on je tu jednostavno da bi upotpunio broj čuda. To je upravo onakav fragment o kakvima smo govorili. Nama je ovaj odlomak interesantan i stoga što se gotovo isti opis trećeg čuda nalazi i u pjesmi iz ciklusa hrvatskih narodnih pjesama o Senjaninu Ivi (Andrić u Izabrane narodne pjesme, II., br. 113.).

U Ivana dvori samotvori
To se čulo do carevih dvora,
pitao ga care gospodine:
Jel' istina, Senjanine Ivo,
da s' u tebe dvori samotvori?
Pokriveni iver po iveru,
Pomošćeni kamen po kamenu,
Tavanice i srebro i zlato,
Još se pusti za suncem okreću,
I pred dvori zelena livada?
Po njoj pase devet paunova,
I za njima devet paunica,
I pored njih devet paunčadi,
I pred njima starka paunica,
A pram njima mudra vidra igra?
Odgovara Senjanine Ivo:
Istina je, care gospodine,
Da s' u mene dvori samotvori.
Što je ono devet paunova,
Ono j' mojih do devet sinova;
Što je ono devet paunica,
Ono j' mojih do devet snašica,
Što je ono devet paunčadi,
Ono mojih devet unučadi;
Što j' pred njima starka paunica,
Ono j' moja stara mila majka;
Što pred njima mudra vidra igra,
Ono j' moja previjerna ljuba.

U Ivanovim Dvorima samotvorima okićena kuna zamijenjena je starkom paunicom, koju Ivan razjašnjava kao svoju staru milu majku. Pjesnik je uporabio fragment jednog mita da bi opjevao značenje koje obitelj ima za čovjeka. No, iako je u pjesmi Ivo caru objasnio značenje paunova i vidre, koji predstavljaju njegovu obitelj, nedostaje objašnjenje Dvora samotvora - koji se za suncem okreću. Ovaj odlomak naizgled uopće ne pripada slavenskoj mitologiji, koja se općenito u analizama prikazuje kao vrlo primitivna.

Ipak u arapskim vrelima postoji odlomak koji nam može razjasniti Ivanove Dvore samotvore, ali isto tako i značenje kune u strarohrvatskoj pretkršćanskoj mitologiji. Ove vijesti nalazimo kod Masudija (885.-956.). Kod nas je o njima pisao Mažuranić. Hvaleći Masudijevo "opsežno znanje i bistrinu pogleda", Mažuranić drži daje Masudi vijesti o "bajoslovnim" slavenskim hramovima preuzeo od nekog drugog pisca, i napominje da ni o kojem drugom barbarskom narodu arapski izvori ne donose takve basne (Mažuranić, 1925.: 667). Masudijev odlomak donosi 100 nam Leger, u svojoj Slavenskoj mitologiji, uz uvod koji pokazuje stav istraživača prema tim vijestima: "Da li su sami Slaveni gradili hramove? Ili su za to pozivali strane stručnjake? 0 tome nemamo spomenika.

Arapski geograf Masudi (10. st.) bijaše čuo, da se govori o slavenskim hramovima, no on ih nije pohodio, nego o njima govori samo po čuvenju i po fantaziji jedne prave istočnjačke mašte. Radi čitaoca, da ne bi išao da traži, što o tome veli Masudi u glavi LXIV (tom. IV.) svojih "Zlatnih livada" ja ovdje navodim cio taj fantastični opis, naravno ograđujući se potpuno od njega, (podebljanja moja) (Leger, 1984.: 158-160).

Donijet ćemo čitav odlomak: "Bijaše kod Slavena više svetih spomenika; po riječima filozofa jedan bijaše sagrađen na jednoj najvišoj planini na zemlji. Puno se toga hvali na tome spomeniku: arhitektura, vješt raspored i različite vrste kamenja, koje je tu upotrebljeno, vještački mehanizam namješten na vrhu građevine, tako da se on pokreće i treperi, kad se sunce rađa; skupocjeno kamenje i vještački radovi, koji se u njemu čuvahu, koji nagovještavahu budućnost, i čuvahu od nevolja sudbine prije njihova ispunjenja; navode najzad i glasove koji se čuše s vrha toga hrama, i utisak koji na prisutnima proizvođahu.

Drugi jedan hram bijaše sagradio jedan njihov kralj na Crnoj Gori (Montagne Noire). On bijaše opkoljen čudotvornim izvorima, čija se voda prelivaše u bojama 1 razlikovaše ukusom i imađaše u sebi sva blagotvorna svojstva. Obožavano božanstvo u ovom hramu bio je jedan kolosalni kip, koji predstavlja starca, kako u ruci drži jedan štap, koji izazivaše kosture iz njihovih grobova. Pod desnom nogom njegovom viđahu se neke vrsti mravi, a pod lijevom neke ptice crnoga perja, kao gavrani, i druge ptice, i ljudi oblika koji pripadaše abesinskoj rasi.

Treći hram uzdizaše se na jednom grebenu opkoljenom jednim morskim rukavcem. On je bio cio sagrađen od crvenih koralja i zelenih smaragda. Nad sredinom uzdizaše se visok toranj, pod kojim stajaše jedan idol, čiji dijelovi bijahu načinjeni od četiri skupocjena kamena: berila, crvenog rubina, žutog agata i kristalnoga kvarca. Glava je bila od suhoga zlata. Drugi jedan kip namješten prema ovome predstavljaše djevojku, koja mu podnosi žrtve i mirise. Porijeklo ovog hrama Slaveni pripisivahu jednom svom mudracu, koji življaše u davna vremena..."

Jasno je da je Masudijev opis plod mašte, samo pitanje je: čije mašte, i kad je nastao. Nama je najzanimljiviji prvi hram koji se nalazi na najvišoj planini na svijetu. Najviša planina na svijetu kod mnogih je naroda središnja os svijeta, ima u simbolici i mitologiji istu ulogu kao i drvo života, ili se ono na njoj nalazi. U indoeuropskim religijama takve su planine kod Grka Olimp, kod Iranaca je to planina Haraiti, kod neindoeuropljana, npr. kod Babilonaca, ove su planine predstavljene ziguratima - hramovi koji se uzdižu u vis, "babilonske kule", kod Židova to je Sion itd. Kod prvog hrama Masudi spominje umjetni mehanizam koji se pokreće i treperi kad se Sunce rađa. A naši Dvori samotvori "još se pusti za Suncem okreću". Ali usporedimo još jednom čitav opis kako slijedi.

Za takav je mit bila potrebna određena kulturna pozadina. Međutim, Masudijeva priča jest priča, ona je prepričan mit s jednog drugog jezika. Mehanizam na vrhu hrama, u mitu nije trebao biti, a zacijelo i nije bio mehanizam. "Prava istočnjačka mašta" možda je štogod dodala mitu, možda ga je prepričala na svoj način, no Masudijev filozof mogao je za mit doznati i od nekog Slavena na Bliskom ili Srednjem istoku, a mogao je uostalom i sam biti Slaven. U 7. st. na primjer jedna velika skupina Slavena iz bizantske vojske prelazi na stranu Arapa.

Mnogo je bilo i slavenskih robova, koji su kasnije postigli visoke službe, a neki se i bavili znanošću i književnošću; mit je svoj istočnjački oblik mogao dobiti u tom okružju. Međutim, elementi koji Masudijevoj priči daju "ukus" istočnjačke bajke (mehanizmi, šarenilo, čarobnjaci) ne čine sukus priče. Dvori se samotvori u Hrvatskoj za Suncem okreću i bez Masudija, i bez istočnjačkih začina. Oni su čak elegantni u svojoj neizvještačenosti i jednostavnosti. Arheološka istraživanja u zapadnoj Ukrajini, koja je vodio Orest Korčinski, djelomice potvrđuju Masudijeve navode. To je zapravo područje koje odgovara području Bijele Hrvatske iz razdoblja Kijevske Rusije iz srednjovjekovnih bizantskih, muslimanskih i kijevskih vrela.

Tamo je uz naselja utvrđena zemljanim bedemima, a rasprostiru se na od nekoliko desetaka do preko dvjesto hektara, pronašao i pretkršćanska svetišta. Neka od njih sastoje se od tunela isklesanih preko trideset metara duboko u stijenu i međusobno spojenih. Ovi su zahvati zahtijevali razrađene tehnološke metode i socijalnu pozadinu koja je omogućavala i zahtijevala te radove. Daljnja istraživanja zacijelo neće otkriti Masudijeve naprave koje su u stanju izmjeniti sudbinu čovječanstva, ali svakako će otkriti društvenu strukturu koja je stvorila mitove prema kojima su ti hramovi građeni.

Iz navedenog se može zaključiti da se simbolika kune u slavenskoj mitologiji, uklapa u kontekste kretanja ideja i kultova, koji svoje korijene vuku još iz neoli-tičkih vremena, no isto tako da te veze nisu prekinute niti u kasnijim vremenima, iako one poprimaju drukčija kršćanska obilježja. No preuzimanje kršćanskih ideja ne bi bilo moguće da prije toga nije postojao simbolički sustav unutar kojeg su mogle biti protumačene. Biblia pauperorum u obliku slikovnica na crkvama inače ne bi bila razumljiva, a time ni postigla svrhu.

Kuna kovovi Bele IV.

Nažalost, ne ostaje nam dostatno prostora da bismo ovdje razrađivali simboličko značenje kune i smjestili je u širi kontekst slavenske i indoeuropske mitologije. Ipak, ostaje nam još obveza da iznesemo indicije u prilog tome da kovanje hrvatskih frizatika Bele IV. svojim simbolima upućuje na razloge zbog kojih je Bela IV. izabrao kunu za simbol na slavonskim banovcima i na pečatu hrvatskih hercega.

Danas je herceško kovanje Bele IV. stavljeno pod sumnju (Korčmaroš, 1996.). Razlozi sumnji prije svega jesu židovska slova koja se na tim kovanicama javljaju. Ova su židovska slova najvjerojatnije sigle, znakovi Židova koji su vodili kovnice. Iz isprava otprilike i znamo o kojim se upraviteljima kovnice radi. Mogućnost da se radi o voditeljima kovnice svakako ne isključuje mogućnost da su ti novci bili kovani za područje Hrvatske. Nas prije svega zanimaju novci sa slovom teth, odnosno sličnim znakovima koji se u tom smislu tumače, kao i oni bez znakova. Dakle oni novci koji su kovani prije kovanja banovaca.

Rekonstrukcija oltarne pregrade Sv. Mihajla. Mihajlo je čuvar ulaska u nebeski raj, a grifon u zemaljski raj. Simbolika ima nekoliko razina. Kršćanin žrtvom (zec) dolazi u raj (desna ploča pregrade). Druga je simbolika ako promijenimo strane. Raj će se na dan Posljednjeg suda spustiti na zemlju. Ovdje Mihajlo u kršćanstvu ima istu ulogu kao u Izidinom kultu Horus i u Iranu Tištria (Sinus), koji će se isto kao Mihajlo na dan Posljednjeg suda boriti sa zmajem.

Hrvatski frizatici Bele IV Motivi,
Sv. Mihajlo, zmaj, grifon.

Koje simbole mi na njima vidimo. Svetog Mihovila koji ubija zmaja i zmaja samog, koji su jasno simbolički povezani. Nadalje vidimo grifone - koji su u literaturi krivo protumačeni kao zmajevi (npr. Dolenec, br. 19). Kad Mihovilu, zmaju i grifonu pridodamo kasniju kunu (i njezino značenje kune koja lovi zeca, ako je moje tumačenje ispravno), onda zapravo imamo zaokruženu simboliku crkve Sv. Mihovila, koju je izgradila Jelena Lijepa. Znamo da su ona i njezini pristaše pozvali Arpadoviće da preuzmu hrvatsku krunu. Zato bi ova simbolika mogla biti na neki način povezana sa Zvonimirom. Logično je da Bela IV. na svom novcu propagira zakonitost svoje dinastije, neku vezu koju on ima s hrvatskim kraljevima.