PODRIJETLO SIMBOLA KUNE NA HRVATSKOM NOVCU (II.)

UVOD

U prethodnom smo članku osporili tezu da je kuna na hrvatski novac (banovce) u XIII. st. došla kao simbol sredstva plaćanja kuninim krznom. Prije se dolaska na banovce kuna nalazi na pečatima Arpadovića. Isto tako u heraldici kunu katkad zamjenjuje pas - hrt. Jasna je i povezanost kune sa zemaljskim simbolom Hrvatske - polumjesecom.

Povezanost ova tri simbola: kune, psa i mjeseca, navela me je na istraživanje mitoloških kompleksa u kojima se oni nalaze. To su prije svega bili mitovi vezani uz božicu lova i mjeseca Artemidu, ali i druge božice mjeseca. Osim u antici, prizor lova na kunića javlja se, kao i kuna, i na ranokršćanskim spomenicima - ploči oltarne pregrade iz Varne u Bugarskoj i koštanoj pločici s kasete iz Werdena. To upućuje na to da je kršćanstvu bio prihvatljiv ideološki koncept koji simboliziraju kuna i pas koji lovi zeca. Životinje iz porodice kuna služile su i kao lovne životinje, osobito na zečeve i kuniće. Jedna od tih životinja, zerdav - nosi latinsko ime ictis, koje se za kunu javlja i u Belostenčevu rječniku. Ta je životinja isključivo domaća životinja i služi za lov. Ictis je usporedljivo s IHTHIS - što je skraćenica za Isus Krist sin božji. To je svakako utjecalo na simboličko značenje te životinje u kršćanstvu. Na navedenim spomenicima kunolika životinja nalazi se uz ribu.

Kunu i lov na kunića pomoću kuna nalazimo i u alkemijskim djelima kasnijeg razdoblja, ali podrijetlo je tog simbola svakako iz ranijeg razdoblja. U ranohrvatskoj umjetnosti prizor lova na zečeve nalazimo na oltarnoj pregradi crkve Sv. Mihajla na Koločepu, koju je izgradila Jelena, žena kralja Zvonimira. Budući da su Arpadovići naslijedili hrvatsko prijestolje preko svoje sestre Jelene, može se pretpostaviti da su u svojoj političkoj propagandi rabili simbole koji naglašavaju legitimnost njihove vlasti. Rani simboli na tzv. hrvatskim frizaticima poklapaju se sa simbolima koji se nalaze u crkvi Sv. Mihajla, zato je logično pretpostaviti da bi mogla postojati veza, u smislu zajedničkog ideološkog sustava.

Kuna se nalazi i u stihovima južnoslavenske narodne poezije u fragmentima koji upućuju na pretkršćansko podrijetlo. Jedna hrvatska pjesma iz ciklusa pjesama o Senjan-inu Ivi sadrži istovjetne fragmente, ali u njoj se umjesto kune javlja paun. Ta pjesma sadrži, međutim, opis dvora Senjanina Ive, "Dvora Samotvora", koji se u pojedinostima slaže s prvim od tri hrama koje kod Slavena opisuje arapski srednjovjekovni geograf Masudi. Budući da su ti fragmenti u pjesmu preuzeti iz nekog staroslavenskog mita, oni potvrđuju, u određenom smislu, Masudijeve navode.
U ovom ću članku daljnjom analizom iznijetog materijala, ali i donoseći novi, nadopuniti argumentaciju iznijetu u prethodnom članku. Pokazat ćemo isto tako da je prikaz kune zaista dio jedne mitološke cjeline, rasprostranjene u starim civilizacijama. I otuda dolazi i u Hrvatsku simboliku, pa tako i na slavonske banovce i slavonski grb.

ALKEMIJSKA PEĆ

Masudijev opis prvog slavenskog hrama, onog istog koji se podudara s opisom Dvora Samotvora iz hrvatske pjesme iz ciklusa pjesama o Senjaninu Ivi, donosi još neke zanimljive pojedinosti. Taj se hram "po riječima filozofa", kako Masudi navodi, nalazi na najvišoj planini na zemlji. Najviša planina na zemlji predstavlja u mnogim religijama os koja povezuje Nebo i Zemlju (v. Chevalier, Gheerbrant, 1987., pod Gora, str. 169-173). Katkad se na njoj nalazi stan samih bogova, kao na grčkom Olimpu. I židovski Sion jedan je takav zemaljski stan Boga. Taj se Sion prema Psalmu 48 nalazi na krajnjem sjeveru, to je gora, na kojoj je grad s kulama i hram božji u središtu kojeg je sam Bog. I u drevnoj iranskoj religijskoj slici svijeta postoji brdo Haraiti, ono se nalazi u središtu svijeta.

Opisujući hram, Masudi navodi da se na njegovu vrhu nalazi mehanizam te da se on pokreće i treperi kad se sunce rada. I u našoj pjesmi "Dvori Samotvori" Senjanina Ive "još se pusti za suncem okreću". Daljnji Masudijev opis ovog slavenskog hrama i opis Dvora Samotvora različiti su. U pjesmi "Dvori Samotvori" opisuje se zelena livada na kojoj pase po devet paunova, paunica, paunčadi ispred kojih je "starka paunica" i "pred njima mudra vidra igra". U šumadijskoj pjesmi "Car i Miloš čobanin", kao što smo u prošlom članku prikazali, nalazi se isti fragment ovog staroslavenskog epa, u kojem umjesto starke paunice dolazi "okićena kuna", a usred zelene livade nalazi se zeleno jezero. Masudi ne govori, međutim, o onom što se nalazi ispred hrama, nego o onome što se nalazi unutar hrama. On kaže da se u njemu čuvaju "skupocjeno kamenje i vještački radovi, koji nagovještaju budućnost i čuvaju od nevolja sudbine prije njihova ispunjenja...".

Usporedimo li Masudijev opis slavenskog hrama sa slikom iz kabalističko alkemijskog djela Michelspachera, Die Cabala, Spiegel der Kunst und Natur (Augs-burg, 1616., si. Roob: 1997., 299), možemo uočiti neke podudarnosti. Ovdje vidimo hram urezan u planinu. Do hrama se ulazi preko sedam stuba, na kojima su napisana imena sedam stupnjeva alkemijskog opusa - pretvorbe metala u savršeno zlato - odnosno dobivanje eliksira vječnosti. Tragač za istinom koji slijedi put prirode simbolički je prikazan kao lovac koji u kuničju rupu pušta kunu, odnosno možda vreticu - ictis, životinju iz roda kuna koja je služila za lov na kuniće. Ova planina predstavlja Svjetsku Goru - koja je sama i simbol i okosnica svijeta. Dakle, postoji paralela sa simbolikom "najviše planine na svijetu" o kojoj govori Masudi. To potvrđuje i sedam antičkih bogova - sedam planeta koji se nalaze na vrhu planine. Na krovu hrama nalaze se simboli Sunca i Mjeseca, a Sunce i Luna (božica mjeseca) nalaze se u hramu. U pozadini se vidi alkemijska peć - u njoj se i obavlja alkemijski opus. Oko planine nalazi se zvjezdopas s dvanaest znakova zodijaka. U kutovima su ispisana imena četiri elementa - vode, vatre, zraka i zemlje. Na vrhu je hrama ptica Feniks - simbol besmrtnosti, koja se postiže alkemijskim opusom. U hramu će se odviti završni čin opusa, spajanje Sunca i Lune, a njihov će spoj dati kamen mudrosti.

Simbolika bračne ložnice postoji i u slavenskim fragmentima epa koji opisuju Dvore Samotvore i livadu ispred njih. Mudra vidra igra ispred okićene kune. Se-njanin Ivo, objašnjavajući u pjesmi caru simboliku svojih dvora upravo govori o tome da su oni slika skladna obiteljskog života. Narodni pjesnik ne zna ili namjerno ne otkriva i dublju simboliku koja je postojala u poganskom mitu.

Slika iz Michelspacherove "Die Cabala" pokazuje još neke izravne sukladnosti s Masudijevim opisom slavenskog hrama. Na vrhu planine nalazi se zaštitnik alkemije, grčki bog Hermes - odnosno planet Merkur (planeti imaju imena prema latinskim varijantama tih grčko-rimskih bogova). Hermes/Merkur, za razliku od drugih personifikacija planeta, prikazanje na postolju - ponešto umanjen, u odnosu na druge personifikacije i čini se da je to kip - odnosno mehanizam. "Pravi" Merkur - alkemijska živa nalazi se u hramu. On je u ovom trenutku opusa umijećem alkemičara pretvoren u brata i sestru, Sola i Lunu - nebeski Sol (Sunce) i Luna (Mjesec) nalaze se na planini, zajedno s ostalim planetima (jer se prema astrologiji i Sunce i Mjesec ubrajaju medu planete). Završni čin alkemijskog opusa, dobivanje kamena mudrosti, daje besmrtnost - što simbolizira i Feniks na krovu hrama, i paunovi koji se nalaze u našoj narodnoj pjesmi, isto su simbol besmrtnosti. Mudrost, koju nam daje otkriće kamena mudrosti, omogućava spoznaju sudbine i odbijanje njezina nepoželjnog utjecaja - između ostalog smrti i bolesti, i tu nalazimo smisaonu paralelu s Masudijevim tekstom: "skupocjeno kamenje i vještač-ki radovi, koji nagovještaju budućnost i čuvaju od nevolja sudbine prije njihova ispunjenja...".

Mislim da sam ovom analizom dostatno pokazao da su Masudijev slavenski hram, Michelspacherov alkemijsko-kabalistički hram i "Dvori Samotvori" Se-njanina Ive zapravo jedan te isti hram, odnosno da postoji jedan zajednički izvor tih opisa, zajednička ideja vodilja. Naravno, ako je zaista tako, to nam još uvijek ne dokazuje i to daje postojao zajednički mit u starih Slavena, ili dijela njih, koji bi govorio o takvim hramovima. Jasno je daje mogao postojati mit koji je u različitim varijantama mogao neovisno stići i do Masudija i do Michelspachera, a u nekom obliku i do narodnih pjesnika, u nekom kasnijem razdoblju, a da i nije postojao u staroslavenskoj mitologiji. Drugo bitno pitanje jest: ako je i postojao mit u Slavena, ili u starih Hrvata, to još uvijek ne dokazuje da je kuna na novac i grb Slavonije došla pod utjecajem tog mita. Oni koji su donijeli odluku da se kuna stavi kao simbol na novac, to su mogli učiniti i zbog nekog drugog razloga.

POSTOJANJE HRAMA I POSTOJANJE MITA

O prvom pitanju -je li u Slavena zaista postojao mit - odnosno hram o kojem govori Masudi - možemo reći sljedeće. Hram naravno nije postojao, jer da su Slaveni ili Hrvati imali hram koji bi im omogućio silnu mudrost, i to da odagnaju zlu kob, onda bi povijest bila drukčija. Pitanje je: je li postojao mit i hram u kojem su se obavljali obredi koji su održavali vjerovanje u taj mit, poput načina na koji se u kršćanskim crkvama obavlja pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusovu - dakle, na simboličkoj razini.

Baltički su Slaveni na primjer imali prilično razvijen vjerski sustav i klasu svećenika. Njihovi su hramovi bili bogati i dobro izgrađeni. Tako barem svjedoče kršćanski razoritelji tih hramova - koji nemaju baš nekog razloga da ih hvale. Historiografija je naročito od XIX. st. pa sve do danas sklona odbacivati sve vijesti koje o ranoslavenskoj kulturi govore na bilo kakav pozitivniji način. Dijelom su za takav pristup krivi ideološki i politički razlozi, a dijelom je tako zbog realnog ne-dostajanja podataka. Nedostajanje vijesti zaista i upućuje na niži stupanj kulture. Ako je neki narod zaista imao neku veću ulogu u povijesnim zbivanjima, moglo bi se očekivati da je i on sam napisao svoja vlastita povijesna djela - kao što to imaju već od VI. st. pa nadalje gotovo svi zapadnoeuropski narodi. Također bi se moglo očekivati da ga ostali susjedni narodi spomenu u svojim kronikama - onoliko koliko je važan za njihovu povijest. To recimo, nedostaje za sve slavenske narode, a napose za Hrvate. No ako bismo slijedili tu logiku, tada bi vrlo slabo prošli i Egipćani i Kinezi i Indijci - ako usporedimo razinu njihova civilizacijskog doprinosa današnjoj civilizaciji s našim poznavanjem njihove povijesti, a za mnoge druge narode da i ne govorimo. Koliko, na primjer, znamo o Feničanima, koji su nam dali današnje pismo i aritmetiku?

PROTURJEČNE TEORIJE I APSURDI

Problem nije toliko u stranim piscima, mnogo je veći problem što su se mnogi proslavljeni eminentni stručnjaci podrijetlom Slaveni upravo natjecali u tome tko će više sniziti razinu praslavenske kulture. Npr. Mijatev, u svom djelu Slavjanska Keramika (Sofija, 1948.), misli da Slaveni nisu imali metal, nego da su imali samo drvene predmete, pa bi slavenska kultura prema njemu bila "lesena" (drvena) kultura. Ta teorija i takve teorije javljaju se zbog pomanjkanja metalnih predmeta u slavenskim nalazištima. Problem je u tome što Slaveni, koliko je poznato, nisu imali dresirane dabrove, pa im je za obradu drva trebao neki metal ili kremen. Budući da nije nađeno niti brončano niti kremeno oruđe - koje ne propada u zemlji kao željezno, ostaje jedino pretpostavka da su ipak poznavali željezo. Tragedija takvih teorija jest ne samo u tome što nisu baš pametne, niti samo u tome što su često ideološke floskule kojima se opravdava širenje "naprednije" rase ili civilizacije, nego u tome što ih stvaraju i šire oni protiv kojih su usmjerene. Mijatev je samo na novi način uobličio već otprije postojeće germanske teorije.

Stanje pak naše historiografije, znanstveno i intelektualno, pokazuje udžbenik povijesti za prvi razred gimnazija u nekadašnjoj SR Hrvatskoj, koji je izlazio u devet nepromijenjenih izdanja od 1961. do 1974. g., u kojemu se na str. 304. nalazi slika ispod koje je legenda: "Poljoprivredni alat Rimljana bio je izrađen od željeza. Slaveni su u doba naseljavanja Balkana izrađivali oruđe od bakra i bronce." Da je njihovo oruđe bilo od bronce, bar bi bilo sačuvano, a ne bi istrunulo u zemlji kao željezo.

Slične tvrdnje možemo pročitati i u svjetski priznatih autora, npr. Mircea Eliade (1983. (1977.): 103) izriče ovu tvrdnju: "Naime kovač i željezo uopće nisu bili prijeko potrebni u ratarskim civilizacijama. Tako se na primjer jedna izrazito ratarska civilizacija - a riječ je o civilizaciji Slavena - koristi željezom samo za uklanjanje uroka. Unatoč tome što su im u susjedstvu dva najstarija metalurška centra na svijetu - taurički i jenisejski - u materijalnoj kulturi Slavena metali u to doba nemaju nikakve uloge." Za svoj izvor navodi djelo talijanskog autora (Evel Gasparini, E Ergologia degli Slavi (Venezia, 1951., pp. 172 sq., 179.), iako bi kao Rumunj trebao znati nešto više o slavenskoj kulturi, jer se prvi povijesno poznati Slaveni nalaze u VI. st. s lijeve obale Dunava, dakle u današnjoj Rumunjskoj.

Može li se takvim "teorijama" proturječiti ozbiljnim argumentima!?

Prihvaćamo ih jer nas tako uče u školi, u svojoj podsvijesti reduciramo sliku praslavenske kulture ad absurdum, pa nam tako postaju prihvatljive čak i očigledne besmislice koje o nama izriču.
Da se ne bi činila pretjeranom tvrdnja da su to rasističke teorije, navest ću izvadak iz članka "Raširenje Slavena", 1913. objavljena u II. svesku djela The Cam-bridge Medieval Historv, dakle u jednom od temeljnih djela engleske historiografije. Napisao ga je profesor Praškog sveučilišta T. Peisker. Rad je preveden i objavljen 1927. g. u Starohrvatskoj prosvjeti, NS I., 1.-2., str. 210-251. Peisker je važan i za našu historiografiju. On je, naime, rodonačelnik ideje o iranskom dualizmu u Slavena - posebno u Hrvata - koji bi bili potomci iranskih vladara nad slavenskim pučanstvom. No kako on vidi Slavene.

Peisker misli da su se Slaveni oformili u Pripjetskim močvarama u današnjoj Bjelorusiji. Svoje viđenje Slavena on zasniva na tumačenju ponašanja bjeloruskog seljaka, koji je prema njegovu mišljenju, dobrodušan, ali zapravo nesposoban da upravlja svojom sudbinom. Nisu takvi samo Bjelorusi, on čitavu slavensku povijest tumači na isti način. Na str. 218. prijevoda možemo pročitati i zašto: "... Ovdje imamo drugi primjer velikoga prirodnog zakona, da narod jedan jest i ostaje ono, čime ga je učinila njegova pradomovina. Baš kao što je okonjeni nomad sin i proizvod suhijeh slanijeh pustinja, Slaven je sin i proizvod močvare ... Jedan je bio mek nakovanj, drugi bat, tvrd kao nado. U igru se uplete drugi, ne manje tvrdi bat (Germani), i nakovanj splasnu od njihovijeh udaraca."

Ova bi teorija "velikog prirodnog zakona" bila besmislica, čak i kada bi prihvatili njezine biološki neodržive postavke. I taj narod Pripjetskih močvara morao je odnekle doći. Preci današnjih Peiskerovih Bjelorusa formirali su se u nekom drugom okolišu - nekoj zajedničkoj prapostojbini svih Indoeuropljana, od koje su se grupe naroda Slaveni u jednom trenutku izdvojili. Treba li reći da su kulture koje prethode Slavenima u tim istim Pripjetskim močvarama na višoj kulturnoj razini od one koju su ti znanstvenici voljni pripisati Slavenima. Kada bi i bila istina da su se Slaveni formirali u tim močvarama, boravak svih ostalih Slavena, osim samih Bjelorusa, u tim močvarama bio je kraći nego vrijeme provedeno izvan tih močvara i prije i poslije. Zašto bi na njihov ustroj više djelovalo vrijeme provedeno u močvarama, nego dulja razdoblja provedena izvan njih?!

Dakako, oni koji motre povijest Slavena na taj način, moraju odbaciti Masudijeve vijesti kao nevjerodostojne. Nama je upravo stoga bitno postojanje sačuvanih elemenata mitske priče u našem folkloru, kao i u folkloru drugih slavenskih naroda. Još je bitnije postojanje srodnosti simboličkih elemenata mitske priče na formalnoj razini. Masudijev opis slavenskog hrama i Dvori Samotvori Senjanina Ive, kao što smo pokazali i u tablici u prethodnom članku, slažu se i u sadržaju i u smislu izlaganja. Posredno, preko simboličke analize MichelspacheroveZ)/e Cabala ... vidimo da se slažu i u smislu - trajne sreće koju donosi božanska ložnica Sunca i Mjeseca, jer upravo je takav smisao morao biti u prvotnom mitu iz kojeg su u ciklus pjesama o Senjaninu Ivi preuzeti stihovi.

SAČUVANI ELEMENTI I PARALELE

Elementi ovog epa nisu sačuvani samo u južnoslavenskoj narodnoj epici, on je utjecao i na jednu ukrajinsku priču. Osnovni siže priče svrstava je u po svijetu široko rasprostranjenu skupinu priča o žrtvovanju vlastitog djeteta. Majka, djeva Marija bježi pred Irudom (Herodom), dolazi k ženi koja ima maleno dijete, baci to dijete u peć, a ženi reče da progoniteljima kaže da je dijete u kolijevci (Isus) njezino, i tako zavara progonitelje. U ovom obliku priča ima najmanje četrnaest varijanata, koje se završavaju time da dijete odlazi ravno u nebo. Međutim u priči koja nas zanima, dijete u peći ostaje živo. Kad je ponaraslo, nazvaše ga "car Papa-rim", a on još živi na Sionskoj planini, pa se s mjesecom pomlađuje i stari; on doznaje od Boga cijenu žitu i blagu i kazuje to ljudima. (Radić, 1936.: 196.)

Gora Sion zacijelo nije konkretni Jeruzalemski Sion - kao što to nije niti Židovima; to je mitska gora koja je dobila kršćansko ime. Ne znamo ima li car Paparim kakve dvore na toj gori, ali s obzirom na to daje car, možemo pretpostaviti da ima. No na Sionskoj gori nalazi se grad - nebeski Jeruzalem, ali ta je Sionska gora na nebu, a car Paparim nalazi se na nekoj Sionskoj gori koja je na zemlji - ali ona je slika Sionske gore, one gore, na nebu. Prema tome i na toj gori trebao bi postojati grad - slika onog nebeskoga grada, tj. dvori. Car Paparim pomlađuje se i stari s mjesecom dakle lunama simbolika, koja nam govori kako bi ti dvori trebali izgledati. Interesantno je ime "cara" Papa - Rim. Sada dolazimo do još jednog bitnog motiva, car Paparim doznaje od Boga cijene žitu i stoci - on doznaje budućnost. Ali on te cijene dojavljuje ljudima, i na taj način, da se poslužimo Masudijevim riječima: "čuva od nevolja sudbine prije njihova ispunjenja".

Ovdje su u opće proširenu priču s jednom osnovnom temom ubačeni elementi druge priče. Međutim, ni ova priča nije morala imati bitno drukčiju temu niti sadržaj. Majka koja bježi s ugroženim djetetom, dijete koje samožrtvovanjem postiže besmrtnost, Mjesec koji pomlađuje i stari, sve su to elementi, koji u raznim varijacijama naglasaka i rasporeda dolaze u kozmičkim i kalendarskim mitovima.

Zapravo ne moraju to biti elementi druge priče ili fragmenti nekog razbijenog religijskog ciklusa. To su opće ideje prisutne kod jednog slavenskog naroda, ideje koje govore o tome kako funkcionira ovaj svijet. Idejama koje su naznačene u svetim slikama, sposobnim da se stope zajedno u jednu novu skladnu cjelinu, u ovom slučaju u obliku priče. Govoreći o fragmentima poezije, mi moramo govoriti o fragmentima, jer oni to očigledno jesu. Identični, ili gotovo identični stihovi i cijele kitice uporabljeni su u pjesmama s drukčijim tijekom radnje i drugom općom temom. Prozna priča usmene predaje stvara se po drugim pravilima, a nažalost omogućuje i mnogo veći, često čak i nesvjestan zahvat onoga tko ju je zć Zato često ne možemo pratiti isti rečenični sklop, što se, recimo, u pisai može.

MEĐUSOBNA POVEZANOST PRAIDEJA

Ukrajinska nam je priča bitna stoga što pokazuje da je sveta slika s istim elementima kao i u nas, postojala i u Ukrajini. Ona nam i nadopunjuje elemente koji nama u naših Dvora Samotvora nedostaju. Na ukrajinski je Sion došao kao vladar car, čovjek koji je imao važnu ulogu u spasu vrhovnog Boga (jedinog boga u kršćanstvu). Povezanost cara Paparima s Mjesecom (on se pomlađuje i stari s Mjesecom), kao i poznata uloga Mjeseca kao postaje duša, i to i u indoevropskoj i u svjetskoj religiji, pokazuje kakvo bi mjesto trebalo biti i taj ukrajinski Sion U našim je dvorima prisutna vidra, mudra vidra, životinja koja ima u simbo tologiji sveze s Mjesecom, a barem u balkanskoj (rumunjskoj) tradiciji im psihopompa - vodiča duša na drugi svijet.

Nadalje, pored naših dvora šeću paunovi, životinje s izrazito rajskom simbolikom. I ukrajinski Sion i Dvori Samotvori slika su nebeskog Raja na zemlji. Kod Dvora Samotvora nedostajala nam je njihova funkcija. Ukrajinski Sion izravnije nam govori o funkciji, to je posredništve neba i zemlje, doznavanje nebeskih tajni i s pomoću toga ravnanje vlastititom sudbinom. Zato je vidra (ona koja vidi?), koja je prisutna u našoj pjesmi, mudra.To su upravo oni elementi o kojima Masudi govori u opisu slavenskog hrama.

Kod Miloša čobanina na zelenoj livadi bile su kuna i vidra, kod Senjanina Ive nalazi se vidra i umjesto kune stara paunica - majka. Nama je još uvijek dosta zagonetna uloga kune. Paun je u antičkoj mitologiji posvećen Heri, sestri i supruzi vrhovnog boga Zeusa. U latinskoj, rimskoj religiji istovjetan par čine Junona i Jupiter. Hera/Junona ima i kola koja vuku paunovi. Hera preuzima ulogu ju majke bogova koju je imala njezina majka Gea.

Ako je kuna u simbolici naših pjesama bila zamjenjiva s paunicom, pojavljuje kao majka Senjanina Ive i pramajka njegova potomstva, pa paunčića, Kuna ima ulogu bogorodice. U antičkim mitovima razne majke ili druge božice-majke, često su u potrazi za otetim djetetom, ili bježe progoniteljima. Osim božica, sličnu ulogu u mitovima mogu imati i niža ženska bo božice, no čini se da se u "svitanje civilizacije" za ulogu primarnog stve muškim bogom sporila djevičanska božica - koja je djevičanskim rađanjer la svijet. Na njihovu putu pomažu im ljudi, koji se često žrtvuju. Ili pak t zahvalnosti za učinjene usluge, namjeravaju dati ili daju besmrtnost sve bročiniteljima. Te elemente sadrže i mitovi o Izidi, i oni o Demetri i Per: drugi slični mitovi. U procesu stjecanja besmrtnosti čest je rekvizit vatra, si. Božice stavljaju u vatru ili komadaju pa ubacuju u kotao one koje želi besmrtnima, da bi ih kasnije sastavile. Taj proces zapravo je sličan ili isti šamanskoj inicijaciji.