INDOEUROPSKA SIMBOLIKA ISTIH SLIKA
U ukrajinskoj priči Majka Božja također je bacila dijete u peć, da bi ono postiglo besmrtnost. Samožrtvovanje zemaljskog bića za spas bogova i njegova nagrada koja ga povezuje s Mjesecom, dovodi nas do jednog indijskog mita. Prepričat ćemo ga prema Davidsonu (1987.: 85):
Prema hinduskoj legendi, Buda je u ranom stadiju svog razvoja bio kunić. Hindusi, kao što znamo, vjeruju u metempsihozu, tj. u seobu duša, a svaki se pojedinac s obzirom na svoje zasluge u sadašnjem životu, seli u drugo tijelo u idućem životu. On je (Buda - kunić) putovao u društvu majmuna i lisice. Jednog dana sretnu oni prosjaka koji je tražio hranu. Kunić nije mogao ništa naći da bi nahranio prosjaka, zato naloži vatru i ispeče sebe kao pečenku za čovjekov objed. Prosjak bijaše prerušeni bog Indra, te on smjesti kunića na Mjesec kao nagradu za njegovu žrtvu. Tako Mjesec daje samog sebe svaki mjesec, izlažući se gore svjetlu, tj. vatri Sunca za konjunkcije. Na sanskrtu se Mjesec naziva Sasanka - "onaj koji ima pjege kunića".
Hinduska priča o Budi - kuniću smješta slavenski pramit iz kojeg nastaje ukrajinska priča o caru Paparimu u širi indoeuropski koncept postizanja savršenstva s pomoću samožrtvovanja. Majmun i lisica ovdje simbolički predstavljaju druge načine stjecanja savršenstva vjerojatno majmun - učenost, a lisica uvjetno lukavost i čarobnjaštvo. Ovaj indoeuropski koncept naravno nije samo indoeuropski koncept, ali važno je njegovo postojanje upravo u korijenu stabla iz kojeg Slaveni potječu.
Ukrajinska priča o caru Paparimu izravno nas vraća na početnu točku od koje smo krenuli u analizi pojave simbola kune na hrvatskom novcu i u hrvatskom grboslovlju. Vidjeli smo da se kuna, mjesec i tri hrta javljaju kao zamjenjivi ili nadopunjujući simboli. Naročito je izražena zamjena između kune i hrta - obje su lovne životinje, služe za lov na kuniće. One su povezane s Mjesečevim kraljem zemaljskog Siona, koji je zemaljski zamjenik pravog nebeskog kralja koji vlada nebeskim Sionom.
Tu se sada jasno pojavljuje i vladarska simbolika na koju smo upozorili da mora postojati kod kune. Jer se Dvori Samotvori nalaze na najvišoj planini na svijetu, kako nas izvješćuje Masudi. U kršćanskoj interpretaciji mita to je gora Sion, "na krajnjem sjeveru". Na zelenoj livadi pred tim dvorima mudra vidra igra. A iza nje je lik koji se u narodnoj pjesmi različito tumači. Ili kao starka paunica = majka, ili kao okićena kuna = nevjesta. Taj lik zapravo predstavlja žensko pranačelo, on je istovremeno i majka, i sestra i vjerna ljuba. On je zapravo i više od toga, taj lik predstavlja drugo ja - žensko ja, koje mudrac mora spoznati i s kojim se mora ponovno sjediniti u bračnoj ložnici. Zato je Merkur, u posljednjem činu alkemijskog opusa, koji vidimo na slici Michelspacherove "Dic Cabala", razdvojen na brata i sestru, kralja i kraljicu - Sola i Lunu, koji će ponovnim spajanjem stvoriti kamen mudrosti.
Budin ražanj, na kojem se žrtvuje kunić, Marijina krušna peć u kojoj je spaljen car Paparim, Masudijevi čudotvorni mehanizmi i čarobno kamenje, alkemijska peć, u kojoj se odvija alkemijski opus, zapravo imaju istu simboličku vrijednost. Simbolički izražavaju tehnološka sredstva pretvorbe nesavršene smrtne puti materije u savršenu besmrtnu dušu. Ista simbolika postoji i na ranokršćanskim spomenicima na kojima se javlja kunolika životinja, o kojima smo govorili u prethodnom članku. Na oltarnoj pregradi iz Varne u Bugarskoj vidimo ispred pauna kalež.
Kalež je u alkemijskoj literaturi savršeniji oblik alkemijske peći - jer to je sveti Graal - posuda u kojoj je skupljena Isusova krv. Ta simbolika postoji i na koštanoj pločici kasete iz Werdena - koja prikazuje raspelo i vojnika koji se sprema kopljem probosti Isusa. Dakle, tu je naznačena krv Isusova - koja u kršćanskih alkemičara predstavlja supstanciju kamena mudrosti. Kristu iz glave izlaze zrake svjetla, u obliku tri kraka križa, na kojima je natpis REX - kralj, što povezuje svetost Kristove krvi sa svetošću kraljevske krvi. Kršćanski alkemičar nastoji svojim opusom postići ono što je postigao Isus žrtvovavsi se za čovječanstvo. To je jasno izraženo i na nekim ilustracijama alkemijskih djela kršćanske provenijencije.
SIMBOLIKA ILUSTRACIJA EUROPSKIH ALKEMIČARA
U kasnijim djelima europskih alkemičara (XVII. i XVIII. st.) simbolika ilustracija blisko je vezana uz konkretne kemijske procese kojima oni pokušavaju dobiti kamen mudrosti. U dvije koje ćemo ovdje prikazati javlja se kuna u simboličkom značenju. U djelu A Eleazar, Uraltes chymisches Werk, Leipzig, 1760. (si. Roob: 1997.: 516) vidimo Rabbija Abrahama Eleazara, misterioznog učitelja poznatog mistika Nikole Flamela, kako stoji na alkemijskoj peći nalik na crkvu. Ispred njega teče potok koji ulazi u pećinu. U drugu pećinu iznad ove ulazi kuna. Pećine su usječene u visoku planinu, jer se na jednom vrhuncu - istaki nalazi divokoza. A. Roob komentira ovu sliku na sljedeći način. Potok predstavlja sporiji ali sigurniji "vlažni" put dobivanja kamena mudrosti putem mnogih destilacija. Kuna, za koju on kaže daje lasica (weasel), iako dugi rep jasno pokazuje daje kuna, predstavlja kraći i opasniji put s pomoću salitre.
Značenja su ovdje nešto promijenjena, ali vidljivo je daje kao predložak uzeta neka ilustracija slična predlošku Michelspacherove "Die Cabala". Opet se javljaju isti elementi: peć - hram, koja se nalazi u vinogradu. Kuna koja ulazi u planinu. Ovdje je izostavljen kunić, možda se njegovo postojanje pretpostavlja, ili je sam Raabi Eleazar kunić - Merkur, koji je postigao savršenstvo. On ima i krunu, dakle opet kraljevska simbolika. Vinograd u pozadini opet naznačuje vino - krv - kraljeva kruna - loza. U rukama drži retortu, u kojoj se zmaj Uroboros - simbol materije pretvara u tri cvijeta, simbole duhovnoga.
U jednom drugom djelu Geheime Figuren der Rosenkreuzer, Altona, 1785. (si. Roob: 1997.: 352) vidimo planinu okruženu bedemom "lažnih doktrina", tu je i dosta složen prikaz s puno likova, a izdvojit ćemo samo neke. Na vrhu planine nalazi se vladarska jabuka s križem, simbol kraljeve zemaljske vlasti. Iznad planine lebdi carska kruna. Iznad sa strane nalaze se Sunce i Mjesec. Sunce i Mjesec nalazimo opet u badnju u alkemijskoj kupki - iz koje će biti rođen kamen mudrosti. U taj badanj arapski alkemičar Senior Zadit sadi stablo Sunca i Mjeseca, iz kojeg izrasta kamen mudrosti. S druge strane nalazi se alkemijska peć. Pristup planini čuva goli bijeli starac, koji je identificiran s metalom antimonom - ocem svih metala, i s Boasom - praocem loze kralja Davida. Ispred bedema troje ljudi pokušava uhvatiti zeca - to je očigledna igra riječi. Latinska riječ lapis znači kamen (mudrosti), a riječ lepus znači zec.
Ovdje nemamo prisutnu kunu - lovci ne uspijevaju ući u planinu. Ali jasno je da je i u predlošku ovoga djela postojala kuna, koja je ili namjerno izostavljena, upravo stoga što lovci ne uspijevaju ući u planinu, ili autor nije shvatio simboliku svog predloška pa je ispustio kunu.
No i ovdje su prisutni simbolički elementi: planine, dvorac u planini, kraljevstvo, kraljevska loza, spajanje Sola i Lune, lov na zeca. I ovdje je prvotni predložak razrađen u nešto drukčiju alkemijsku priču u kojoj važnu ulogu ima antimon.
KUNA U ALKEMIJSKOJ SIMBOLICI
Alkemijska djela ovog kasnijeg razdoblja jasno nam pokazuju da su kuna ili zedrav (ictis) imali važnu ulogu u alkemijskoj simbolici. Isto je tako jasno da ova djela, iako se javljaju relativno kasno u odnosu na pojavu kune na hrvatskom novcu i grbu, imaju za svoju podlogu neka ranija djela. Njihova neposredna izvorišta možemo locirati u židovsku kabalu i alkemiju 12. i 13. st., kad Židovi iz Španjolske dolaze u Europu, kao i u raniju arapsko-židovsku alkemiju srednjeg vijeka. Zato bismo se mogli zapitati nije li i pojava kune u hrvatskoj simbolici i pojava kune na banovcima potaknuta upravo židovskim utjecajima, napose i stoga što su voditelji kovnica novca na ugarskom dvoru bili upravo Zidovi. Kovničari novca u srednjem su vijeku često i bili oni koji su se bavili alkemijom, kao što su se i alkemičari često bavili kovanjem lažnog novca, a to je alkemiju i dovelo na zao glas i dovodilo do zabrana bavljenjem alkemijom pod prijetnjom smrtne kazne. Vjerski razlozi, koje bismo mi očekivali, bili su zapravo manje
važni, jer su isti vladari koji su zabranjivali alkemiju, imali alkemičare na svom dvoru. Pa i sami pripadnici crkve bavili su se alkemijom i pisali istaknute radove na tom području - koji su i doveli do nastanka današnje kemije.
Utjecaj arapske alkemije i židovske kabale svakako je postojao u kasnijim vremenima, a ne možemo ga otkloniti niti za ranija razdoblja. Pitanje je, međutim, je li postojao neki staroslavenski, odnosno starohrvatski mit, koji je bio nezavisan u odnosu na ovu kasniju struju židovskog utjecaja na Europu, koja počinje u 13. st. Tu nam ukrajinska priča o caru Paparimu ne može dati odlučujućih argumenata, s obzirom na to da se u njoj za ime planine uzima biblijsko ime Sion. Odlučniji je pritom Masudijev prikaz tri slavenska hrama i slaganje opisa prvog hrama sa stihovima hrvatske narodne pjesme o Dvorima Samotvorima.
Arapski utjecaj na Hrvatsku, a isto tako i utjecaj španjolskih Židova, moguć bi bio i u ranijim stoljećima, s obzirom na veliku ulogu koju su u Kordobskom kalifatu imali Slaveni, od kojih je svakako velik broj potjecao iz Hrvatske. U kontekstu dodira hrvatske jadranske obale s Arapima valjalo bi promotriti i pojavu Hermana Dalmatinca koji s arapskog na latinski prevodi antička djela. Mogući utjecaji svakako nisu isključeni.
IZVORI SIMBOLIKE U HRVATSKOJ
Ipak mislim da pojavu simbolike kune u Hrvatskoj trebamo promotriti u drugom kontekstu. Najraniju pojavu kunolikih životinja na spomenicima nalazimo na kršćanskim spomenicima: ploči oltarne pregrade iz Varne te kaseti iz Werdena. Oltarnoj pregradi iz Varne ili je suvremen ili joj prethodi, s obzirom na njezinu široku dataciju od IV. - VI. st., znak na štitu gotskog "plemena" Vcsa (IV. st.). Na njemu se nalazi ljudska glava, a njoj su križno postavljene protomc kunolikih životinja. Glava i protome tvore na neki način križ. Sva ova tri spomenika mogla bi biti u svezi sa zapadnim Gotima i njihovim putem od Ukrajine, pa preko Bugarske do južne Španjolske - Katalonije.
Ime Katalonija i znači Got - Alanija -zemlja Gota i Alana, jer s Gotima je išao i dio Alana, konjaničkog naroda koji pripada široj skupini Sarmata; to je, dakle, narod iz iranske skupine naroda. Alani i drugi Sarmati priključivali su se germanskim skupinama pri provalama u Rimsko Carstvo. Bili su traženi saveznici - kao teška viteška konjica, jer su Germani bili pretežito pješaci. Zbog toga i velik dio viteške ideologije srednjeg vijeka može naći svoje prauzore u kulturnoj baštini iranskih naroda.
U prethodnom smo članku mogli vidjeti kako se simbolika kune može izvesti iz simbolike psa - hrta koji lovi zečeve/kuniće. Simboličke ikonografske scene tog tipa nalazimo na spomenicima koji pripadaju kultovima nekih antičkih božica, napose Artemide i Iziđe. Isto tako lov na zečeve, koji je ušao i u bizantsku umjetnost, prisutan je i kao dio kulta Dionisa, koji je pak preko orfičkih misterija povezan s kultovima Perzefone i Demetre. Svi su ti kultovi procvali u razdoblju kasne antike, neposredno prije konačne pobjede kršćanstva. Velik dio simboličnog jezika tih kultova, kao i neke njihove svetkovine, kršćanstvo je jednostavno apsorbiralo.
U hrvatskoj se heraldici kuna katkad zamjenjuje s hrtom. A i na rijetkim spomenicima na kojima nalazimo prizore koji upućuju na simbolička značenja ovog tipa nalazimo psa koji lovi zeca - poput oltarne pregrade u crkvi Sv. Mihajla koju je na otoku Koločepu dala izgraditi Jelena, supruga kralja Zvonimira. To nas jasno upućuje na drugi smjer iz kojeg je potekla simbolika hrvatske kune, iako nijc isključen niti kasniji arapski i židovski utjecaj.
Vidjeli smo da se elementi prikaza s oltarne pregrade iz crkve Sv. Mihajla na Koločepu slažu s ilustracijom iz Kronike Nikite Honijata (13. st.), konkretno s prizorom na odori cara Alekseja Duke Murzufla, kojemu su križari 1204. g. oteli Carigrad. Na odjeći tog cara vidimo dva medaljona, jedan iznad drugog. U središtu svakog medaljona nalazi se po jedan grifon. Uokolo gornjega grifona kruže životinje, vjerojatno psi ili kune koji love zečeve. Na donjem medaljonu životinje ne jure uokolo grifona nego trče prema vrhu kruga vanjskog pojasa. Gornji medaljon vjerojatno predstavlja nebeski svod - u kojem je savršeno kružno gibanje neporemećeno, a donji predstavlja zemaljski krug.
U crkvi Sv. Mihajla na Koločepu imamo sličnu simboliku. Na jednoj strani imamo ploču oltarne pregrade na kojoj je u medaljon od pletera podijeljen dijagonalno na četiri dijela - četiri rijeke koje teku iz rajskog vrta. U gornjoj je četvrtini grifon, u donjoj pas lovi zeca, a sa strane su goli dječačići (putti) koji pusu u lovačke rogove. Na drugoj se strani nalazi geometrijski ornament, koji predstavlja nebeski Raj. Između njih u trokutu zabata oltarne pregrade nalazi se Sv. Mihovil.
Cijeli sklop oltarne pregrade možemo simbolički protumačiti na sljedeći način. Zemaljski rajski vrt, koji simboliziraju putti, bez krila, čuva grifon. U tom raju važnu ulogu ima prizor lova na zeca/kunića - koji simbolizira pokušaj ulaska u nebeski raj. Sam zemaljski raj čuva grifon, a na putu iz zemaljskog raja u nebeski stoji Sv. Mihovil, anđeo koji će se na koncu ovog svijeta boriti sa zmajem, a nakon pobjede će suditi dušama.
Ovo je, dakako, kršćanska vizija svijeta i njegove povijesti. U nju se relativno dobro uklapaju hrvatski Dvori Samotvori, kao i ukrajinska priča o caru Paparimu koji stoluje na Sionu. Međutim, obje te priče imaju i određenih elemenata koji upućuju na njihovo pretkršćansko podrijetlo, na takvo podrijetlo upućuje i Masudijev opis slavenskih hramova - koji ih interpretira kao poganske hramove. Isto tako ova nam interpretacija simbolike ne objašnjava odakle elementi sukladnosti korpusa koji povezuje Masudijev izvještaj, Dvore Samotvore, kunu čobana Miloša i Sion cara Paparima s kasnijom alkemijskom simbolikom. Očigledno je daje moralo postojati zajedničko izvorište.
ZAJEDNIČKO IZVORIŠTE
Grifon je u mitologiji čuvar zlata, čuvar puta u zemaljski raj - zemlju Hiper-borejaca, koji se kao i židovski Sion nalazi na krajnjem sjeveru, no on je u židovskoj simbolici isto tako i simbol za Iran. I zaista izvorište priče o Dvorima Samotvori-ma i Masudijevom hramu naći ćemo u iranskoj mitologiji.
U Denkartu, svetoj knjizi Parsa, naroda perzijskog podrijetla, koji danas živi u Indiji, i čuva staru zoroastrijansku religiju, naći ćemo na opise takva zdanja.
Denkart, sedma knjiga - Život Zoroastra (VII., I., 38)... Riječ dođe do umnog Kai Sjavakaša /Sijavuša/. Objelodanjeno je da, zahvaljujući njoj on izgradi čudesnu Kang-diž da bi u njoj zatvorio i čuvao mnoge bljeske svijetlosti, sve khvarenahe i mnoge tajne vjere, što urodi uređivanjem vijeka, obnavljanjem carstva arijevskog i sjedinjavanjem snage i pobjede u Religiji Ormuzdovoj... (39)... Riječ dođe do Kai Hosrava, sina Sijavuševa. Zahvaljujući njoj on pobijedi i ubije vješca zemljanog suda, Frangasjaka, njegovog jednorodnog Valeragana Kirsavazda i mnoge druge zle rušioce svijeta. Osvoji hram idola na obali jezera Čečast, uhvati i obori ovog strašnog druja... (40) Kako to bješe neophodno za ustanovljavanje Obnove, on bijaše prenjet, po zapovijesti koja proizađe iz Riječi, na jedno tajno mjesto gdje, po volji Tvorca, prebivaše besmrtno sve do Obnove ...
(41) Nešto poznije Spitamid Zoroastar razgovaraše sa Ormuzdom tvorcem. Od Ormuzda, sveznajućeg Tvorca, on primi potpuno saznanje: usmeno učenje i provođenje svećeničkih službi, ratništva, seljaštva i zanatstva, a da u tome ništa ne bijaše izostavljeno. Na zapovijed Tvorca on ponese sve dijelove Mazdine religije do Vištaspa, osvijetli moćnom svijetlošću mudrace zemlje ovog nadmoćnog božanskog kralja i pokrenu Religiju na sedam kopana, neodoljivu od neprekidnog kretanja bića ka obnovi...
Denkart, VII., V, 12)... I evo: Vištasp dobi sve što mu obeća Amahraspand kao nagradu za prihvaćanje Religije: ovaj sretni kralj mogaše da vidi svog sina
Pešotana besmrtnog, koji ne stari, nema potrebe da jede, pije, stasitog i hrabrog, punog khvarenaha, moćnog, pobjedonosnog, jednakog jazatu. Prenijet zatim u Kang-diž, on vladaše onako kako to Ormuzd Tvorac predodredi. Veliko čudo zatim bijaše objelodanjeno mnogima...
(Prijevod donesen prema Čaranje vlasti: drevni persijski spisi, prijevod: Kor-nelija Nikčević; predgovor Vojislav Nikčević, Bagdala, Kruševac, 1989., str. 25-26.)
O čemu nam govore navedeni odlomci. Iranski carević prijestolonasljednik Sijavuš izgradio je "zahvaljujući božjoj riječi" čudesni dvorac tvrđavu Kang-diž -Dvore Samotvore.
U nastavku slijedi: "kako bi u njoj zatvorio i čuvao mnoge bljeske svijetlosti, sve khvarenahe i mnoge tajne vjere, što urodi uređivanjem vijeka, obnavljanjem carstva arijevskog i sjedinjavanjem snage i pobjede u Religiji Ormuzdovoj". To se potpuno slaže s Masudijem opisom čuda u prvom hramu - mehanizam koji se pokreće i treperi kad se sunce rađa - Kang-diž čuva bljeske svjetlosti. "Nagovještavanje sudbine i čuvanje od nevolja prije njihova ispunjenja" Masudijeva opisa odgovara uređivanju vijeka, sjedinjavanju snage i pobjede u religiji Ormuzdovoj - onoj religiji koja je za tvorce mita bila prava religija.
U istom Kangdižu živi Pešotan, sin Vištaspa, prvog iranskog kralja koji je prihvatio Zaratustrinu religiju. Pešotan je kao i ukrajinski car Paparim besmrtan.
U odlomcima iz Denkarta koji se odnose na Kang-diž nalazimo i elemente prisutne samo još u hrvatskoj verziji mitološkog korpusa povezanog s kunom, a to je element posljednje bitke koja će se odviti na koncu svijeta, koju u crkvi Sv. Mihajla na Koločepu simbolizira sam Mihovil predvodnik nad nebeskim vojskama i pobjednik nad zmajem Apokalipse. Kai Hosrov, sin Sijavušev pobjednik nad strašnim demonom (drujem) s jezera Čenčast, živi vječno na jednom tajnom mjestu sve do Obnove - posljednje bitke dobra i zla, u kojoj će dobro konačno pobijediti.
Da bismo razjasnili paralele, moramo ukratko ispričati mit koji govori o Sijavušu i Kai Hosrovu.
|
