Aleksandar Benažić:    Podrijetlo simbola kune na hrvatskom novcu
	Numizmatičke vijesti, broj 54, 55 Zagreb, 2001, 2002
	prvi dio	drugi dio	treći dio	četvrti dio	peti dio
	šesti dio	sedmi dio	osmi dio	literatura	doma

MIT O SUAVUŠU I KAI HOSROVU U Iranu se slavio blagdan nove godine Nouruz početkom proljeća, tijekom te proslave slavili su sjećanje na prvog kralja Jimu, koji je spasio čovječanstvo od propasti tijekom jedne vrsti ledenog doba. Dobio je od boga blagoslov i moć da kada se zemlja napući, svojim vladarskim štapom i frulicom proširi zemlju tako da može prihvatiti novo stanovništvo. Uzoholivši se zbog obilja koje je davao, pomisli daje ravan Bogu, te bi kažnjen, a zamijeni ga na vlasti Azi Dahaka, zmaj koji je jeo ljudsku djecu. Ovog pak nakon stoje istekla kazna čovječanstvu svladaju (nisu ga smjeli ubiti jer je kralj) preci iranskih kraljeva, zatvore u planinu, u kojoj će ostati do Sudnjega dana, kada će biti posljednja bitka u kojoj će sile zla biti zauvijek uništene, uskrsnut će i sam Jima te će ponovno nastati vrijeme sreće i blagostanja. Iranski su kraljevi nasljeđivali po Jimi dobiven božji blagoslov - khvarenah, no jednom zgodom on je bio ugrožen. O tome nam govore mitovi i obredi pri proslavi Nouruza, koji su se održavali u Tadžikistanu, Buhari i drugim dijelovima središnje Azije još u vrijeme muslimanske vlasti. Taj mit zabilježio je i Firdusi u svojoj Sah-nami. Iranski je kralj imao besprijekorna sina jedinca Sijavuša. Oženio se po drugi put, a njegova se žena zaljubi u kraljevića Sijavuša. On je odbije. Ona ga pak optuži da ju je pokušao obljubiti, a on da bi dokazao svoju besprijekornost, mora proći božji sud. Odjeven u zlato jašući na bijelu konju, on projaši kroz vatreni kriješ. Prošavši, dokazuje ne samo svoju besprijekornost, no i to da posjeduje khvarenah, tj. daje nosilac onog blagoslova kojim su obdareni perzijski kraljevi, i koji je bitan za svakogodišnju obnovu prirode, ali i za spas svijeta u vrijeme posljednjeg suda. To je vlast nad vatrom, sposobnost sukoba s aždajom Azi Dahakom, jer perzijska je kraljevska loza kovačka - oni su Kaviji - kovači. Na sjeveru Irana bijaše zemlja Turan, po toj su zemlji kasnije dobili ime turanski narodi, pa i Turci, ali u vrijeme nastanka mita tu su živjeli narodi iranske skupine, i sam mit govori da su Turanci u srodstvu s Irancima. Kralj Turanaca napadne Iran, a kraljević Sijavuš ga pobjedi. No nije uništio ni njega ni vojsku nego ugovori pravedni mir za sva vremena. Čuvši to njegov otac, kralj Irana, pobjesni i u bijesu ga htjede ubiti. Sijavuš pobjegne u Turan, a turanski kralj dade mu svoju kćer Farangis za ženu. Sijavuš izgradi grad u kojem sretno življaše dok ga ne posjeti brat turanskog kralja. Ovaj, zavidan na njegovoj sreći, optuži ga da se želi domoći vlasti u Turanu. Turanski kralj nato naredi svojim vojnicima da ubiju Sijavuša. Sijavuš pokuša pobjeći, no stigoše ga u pustinji i zaklaše. Kada bi Sijavuš umro, nastala bi katastrofa za svijet i čovječanstvo. No božji je blagoslov jači od ljudske nesmotrenosti i zloće te duh Sijavušev prijeđe u Farangis koja zatrudni, a iz Sijavuševe krvi procvjetaju pustinjske ruže. Farangis je skrivala svoju trudnoću, a otac je zatvori u podzemnu tvrđavu. Perzijski kralj pokaja se za zlo koje je učinio, i sav sretan, kad je doznao da je Farangis trudna, pošalje vojsku koja pobijedi Turance i slavodobitno dovede Farangis natrag u Iran a s njezinim sinom i reinkarniranog Sijavuša . Slaveći ovaj blagdan, prvo su klali pijetla - simbola Sijavuša, Tadžikistanske su žene javno žalovale, mladići su odlazili u pustinju tražiti pustinjsko cvijeće. Priređivala su se natjecanja u strijeljanju lukovima i fingirane su obredne borbe dviju vojski koje se bore za kraljevnu Farangis, slično kao što se u našoj Moreški bore dvije vojske za kraljevnu Maru. A zatim bi sve završilo svečanošću. Za taj blagdan Tadžikistanci su bojili jaja u crveno, kao što i mi bojimo jaja za Uskrs. (Skladankowa, 1989.: 110-144.) Kad spojimo mitove iz Šahname, Denkarta te folklornu tradiciju iranskih naroda Kai Hosrov sinje djevice, kraljević obdaren blagoslovom, koji skriven negdje čeka na dane posljednje bitke prije obnove. U slavu smrti - žrtve njegova oca -kojeg je on zapravo reinkarnacija - uskrsnuće, i danas iranski narodi negdje u vrijeme našeg Uskrsa slave svoj Nouruz - novu godinu, prigodom koje proslave neki od njih boje jaja u crveno. Paralele s kršćanstvom više su nego očite. MEĐUSOBNE PARALELE RANIH MITOVA I KRŠĆANSTVA Mit o Sijavušu sadrži i druge bitne paralele. Za Sijavuševo odbijanje ljubavnih ponuda maćehe izravnu paralelu nalazimo u grčkom mitu o Hipolitu i Fedri. U Euripidovoj tragediji Hipolit završava tragično, no u rimskoj verziji ta priča ima nastavak, koji nam priča Ovidije u petnaestoj knjizi svojih Metamorfoza. Ukratko, Hipolit je sin atenskog kralja Tezeja i njegove žene Amazonke Antiope. Bio je štovatelj Artemide. U njega se zaljubljuje njegova maćeha Fedra, koju on odbije. U bijesu odbijene žene i ljubomori, jer se Hipolit treba vjenčati s Arikijom, kćeri kralja Palanta, brata i smrtnog neprijatelja njegova djeda Egeja, Fedra ga optužuje daju je napastovao. Povjerovavši u optužbu njegov ga otac Tezej prokune, a divlji konji ili pak morska neman, oboje u nadležnosti Tezejeva zaštitnika Posejdona, izvrše kletvu i strovale Hipolita s morske hridi. U rimskom nastavku mita, Dijana/ Artemida, po jednoj verziji uz pomoć Asklepija oživljuje Hipolita i prenosi ga u Italiju, gdje mijenja ime u Virbij i osniva hram u gaju Dijane Nemorejske, kraj Nemorejskog jezera, od kojeg je kasnije nastao grad (današnja Ariccia, jugoistočno od Rima). Prema drugoj verziji Arikija je s Hipolitom imala sina Virbija - na neki način reinkarniranog u sinu Hipolita. Virbija su Rimljani poštovali kao boga. (Zamarovsky, 1973., pod: Hipolit, Arikija, Virbij; Ovidije, Metamorfoze, XV.) To je mjesto u rimskoj povijesti bilo vrlo važno. Tu je prebivao kralj Aricijskog gaja, koji je svoje kraljevanje dobivao tako što bi ubio svog prethodnika. Objašnjenju ovog običaja posvetio je Frazer dvanaest tomova svojeg kapitalnog djela "Zlatna grana". Ako bi Frazerova interpretacija bila ispravna, to je bio sveti pravi kralj tog područja, od čijeg je zdravlja ovisio urod, ali i obnova prirode svake godine. Povijesna važnost ovog mjesta sastoji se u tome što je po savjetima nimfe Eger-ije, koja je prebivala u tom svetom gaju, drugi rimski kralj Numa Pompilije, uredio Rim, davši mu zakone i uvodeći obrede i običaje koji su ga trebali učiniti pravednim i miroljubivim gradom. Ti su obredi bili toliko slični pitagorejskim obredima da su mnogi pisci u antici držali da je Pitagora bio njegov učitelj, iako je Numa Pompilije živio nekoliko stoljeća prije Pitagore. Između ostalog, uveo je kult boga Janusa i felicijale svećenike koji su zabranjivali nepravedan rat (po legendi je Rimljane zadesila nesreća u ratu s Galima, upravo zato što nisu poslušali ove svećenike, koji su ih prokleli). Žrtve svim božanstvima bile su beskrvne i sadržavale su brašno, kao i u pitagorejskim obredima. Prema njegovim propisima nisu se smjele izrađivati slike bogova itd. Numa uvodi i vestalinke svećenice božice ognjišta Veste, koje su iz toga gaja donosile vodu ... SVETI KRALJ KOVAČ Značenje toga da postoje paralele mitu o Sijavušu, koji gradi Kang-diž, u grčkim i rimskim mitovima o Hipolitu i Virbiju za nas je višestruko. Ono pokazuje široku rasprostranjenost mita, i postojanje mnogo verzija. Vijest da je Hipolitova majka Amazonka, pokazuje put kojim je mit stigao u Grčku. Amazonke, legendarne žene- ratnice, prema legendi koju nam donosi Herodot, rađale su djecu sa Skitima. Skiti su narod koji je živio u južnoruskim i ukrajinskim stepama i pripadao je iranskoj porodici naroda. Amazonke potječu od žena, nije jasno kojem bi narodu pripadale, koje su nakon brodoloma odlučile da neće imati muževe, pa sad primaju muškarce samo kad žele imati djecu. Taj mit nije bio proširen samo među Indoeuropljanima. Nalazimo ga i u Židova. To je poznata priča o Josipu kojeg zavodi Putifarova žena, ali on je odbija, pa ga ona lažno optužuje. Josip u kršćanskoj ikonografiji i simbolici predstavlja pras-liku Isusa. I Josip na neki način uskrsava - tako se i u kršćanstvu simbolično tumači njegov izlazak iz bunara u koji su ga bacila braća. Tu vidimo i opet nejasno uskrsnuće koje postoji i u mitu o Sijavušu i mitu o Hipolitu - Virbiju. Sijavuševa majka Farangis rađa Kai Hosrova zatočena u tvrđavi - sugerira se podzemni tamni prostor. Dvanaestoro braće, praotaca Izraelskih plemena, zatim Josipov san u kojem se njemu - koji je Sunce i Mjesec, klanja jedanaestero zvijezda - sve je to prožeto astro-loškom simbolikom, kakva je jasno vidljiva na alkemijskim ilustracijama koje smo spominjali. I ovdje nalazimo motiv prava na nasljeđivanje. Kao i u mitu o Sijavušu, te mitu o Hipolitu, u ovoj je legendi prisutan motiv opravdanja dvostrukog podrijetla. I u ovoj priči snažno je naglašen motiv božjeg blagoslova koji Jakov predaje zakonitom nasljedniku. U svim ovim mitovima nalazi se motiv blagoslova koji se predaje nasljedniku, i o dobrobiti tog nasljednika ovisi dobrobit čitave nacije. Rim-sko-latinski Virbije mora biti čovjek u punoj snazi jer o njegovoj vitalnosti ovisi vitalnost Latina, kasnije čitavog Rimskog Carstva. Iako u vrijeme carstva carevi vladaju Rimom, Virbije je zapravo pravi kralj. Motiv kralja od čije vitalnosti ovisi vitalnost nacije, ali i prirode, nalazimo i u srednjovjekovnoj priči o svetom Graalu. To je kralj ribar, koji živi u dvorcu na jezeru, i koji čuva sveti Graal. I ukrajinskog cara Paparima trebamo pr otumačiti na taj način, on isto kao Josip narodu predviđa buduću žetvu. Jakov je ime Izrael dobio nakon borbe koju je imao s Bogom, odnosno nekim anđelom. Nakon te borbe on ostaje šepav. Šepavost je mitska karakteristika kovača, nalazimo je i u Hefesta. Podrijetlo te karakteristike kovača danas nalazimo u vremenu obrade arsenske bronce, kada su metalurzi zbog is-parivanja arsena oboljevali, dobivali oblik paralize koji se manifestirao kao šepavost. Šepavost Jakova - Izraela upućuje na inicijaciju u neki kovački kult. I iranski kraljevi svoje podrijetlo povezuju s kovačem koji pobjeđuje zmaja Azi Dahaku. Svi su ti mitovi zapravo varijante istog mita, u svakoj su varijanti mita na ponešto različit način složeni i ispričani u osnovi identični motivi uklopljeni u širi mitološko religiozni korpus. Ovaj je mit morao nastati i biti rasprostranjen na vrlo širokom području, ili na vrlo udaljenim točkama, već u davna vremena. SVETI KRALJ I VELIKA BOŽICA Niti u jednom od ova tri mita (Sijavuš, Hipolit/Virbije, Josip) naizgled ne uočavamo nikakvu povezanost s kunom. U alkemijsko-kabalističkim spisima vidimo kako kuna ulazi u planinu, pa možemo pretpostaviti da je neka varijanta mita, koja nije ušla u službenu religiju postojala kao paralelna tradicija. No što je s drugim mitovima. U grčkom mitu o Hipolitu isto nemamo kunu. No ovdje imamo psa. Svi Hipolitovi problemi i počinju time što je on upućen u misterije djevičanske božice Artemide. Kao božica lova ona u svojoj pratnji ima pse. Ona je istovremeno božica mjeseca, no kao i njezin brat Apolon, ona ne predstavlja samo nebesko tijelo, koje ima zasebnu božicu Selenu - rimsku Lunu, nego je ona božica mjesečeva svjetla, kao stoje Apolon bog sunčeva sjaja. Artemida je božica radajuće snage koju Mjesec posjeduje. Upravo u tom obliku slavila se u Efezu, gdje je prikazana u obliku mnogosise majke i vladarke životinja. To je djevičanska božica - božica radajuće moći djevičanske prirode - materije. U ovom je obliku sro dna vrhovnim božicama mnogih drevnih civilizacija. Pas, grčki kyon, koji je njezin pratilac, povezuje je posredno, kao što smo naveli u prošlom članku, s božicom Izidom i suzviježđem Psa - koje na nebu goni suzviježđe Zeca. Plutarh nas izvještava da "posljednje ime označava trudnoću a ima svoju istoznačnicu u grčkom, Kvesis "trudnoća". U grčkom jeziku taje riječ opće prihvaćena pa je ime Kyoon, "pas", dano glavnoj zvijezdi suzviježda koje Egipćani štuju kao posebno posvećeno Izidi." (Plutarh, O Izidi i Ozirisu: 61.) I sama Izida djevičanska je božica. Ona je svog brata i muža Ozirisa, nakon što gaje rastrgao njegov brat Set, morala sastaviti i ponovno oživjeti. Pritom mu je morala načiniti i umjetan ud, koji nije našla, da bi mogla s njim zanijeti i roditi prijestolonasljednika Horusa, koji je reinkarnacija svog oca kao i latinski Virbije i iranski Hosrov. Horus, sunčani bog sokol, i nije samo sunčani bog. Njegova dva oka predstavljaju nebeska tijela Sunce i Mjesec, kao što je i kamen mudrosti spoj alkemijskog sunca i mjeseca. U grčkoj su funkcije velike božice bile raspoređene između različitih božica: Here - žene vrhovnog boga Zeusa, Atene - božice mudrosti i obrta, djevičanske ratnice, Afrodite - božice ljubavi, zatim Demetre i Perzefone, koje su bile "zadužene" za poljoprivredu. Sve su one medu svojim atributima imale i mjesec. Zbog preraspodjele poslova neka mitološka cjelina, koju možemo pratiti kod Iziđe, kod tih je božica raspršena. No katkad, a naročito u kasnoj antici i u raznim misterijskim kultovima, znali su tumačiti ove različite božice kao razne oblike jednog te istog ženskog načela. Tako je i Artemida slavljena u obliku Hekate - božice vještica. Prije raširenja mačke, amblem vještica bila je lasica, životinja iz porodice kuna. To je čak i teško pratiti u grčkom jeziku - jer se lasica i mačka označavaju istom riječi. Lasica je u Egiptu bila Izidin simbol rađanja s pomoću riječi. Upozorili smo, u prošlom članku, na mogućnost daje i naša riječ kunuti, kleti - povezana s čaranjem i s teomorfizmom prisutnim u imenima živ otinja iz porodice kuna. PUT K SAVRŠENSTVU Iako, dakle, sama kuna nije izravno spomenuta u mitu o Hipolitu, ona je prisutna posredno preko drugih kod Artemide prisutnih životinja - psa i lasice. Pas u našoj heraldici katkad stoji umjesto kune, a upravo se pas koji lovi zeca javlja na oltarnoj pregradi crkve Sv. Mihajla na Koločepu. Ni pas niti kuna u mitološkoj priči nisu nužno morali imati neku ulogu, oni su naznaka kulta preko kojeg se dolazi do otajstva, kao što u legendama o kršćanskim svecima križ označava da se radi o kršćanskoj legendi, iako u samoj priči nema neku ulogu. Zbog toga mi možda nikakvu sličnu životinju ne nalazimo u iranskim mitovima o Sijavušu. Ipak i tamo je prisutan pas. Za iranske je mitove karakteristično da spominju ulogu koju će junaci tih mitova imati u vrijeme posljednje bitke dobra i zla. I Sijavuševo zdanje Kang-diž, možda praslika naših Dvora Samotvora, služi toj namjeni. U toj će posljednjoj bitci posebne uloge imati i još dva božanska bića. Jedno je zvijezda Tišrija, kako Iranci nazivaju Sirius, što je dakle identično s onim što Plutarh kaže o Horusu - koji je glavna zvijezda u suzviježđu Psa (Sirius), i koji će se boriti protiv zmaja - Seta, ili grčki Tifona. Dakle i ovdje se pas javlja preko Tišrije. Drugo biće koje će u posljednjim danima odigrati odlučujuću ulogu jest Mitra. Mitra je u zoroastrijskoj iranskoj religiji voda Jazata, božanskih bića koja po hijerarhiji dolaze nakon sedam vrhovnih božanskih likova "amaša spanta". Jazati su neke vrste anđeli. Mitrin je pratilac pas. Mitra je osim toga sudac dušama. Mitra i Sv. Mihajlo u tim su ulogama, kao vode nebeskih vojski, borci protiv zmaja, na dan posljednjeg suda, suci dušama, vrlo slični, pa to dodatno naglašava zanimljivost kompozicije oltarne pregrade na Koločepu. Ulogu koju ima Artemida u grčkoj religiji, i još više ulogu koju ima Izida u egipatskoj religiji, u iranskoj religiji ima Anahita. Anahita kraljevima daje kraljevstvo. Ona ljudima daje sva dobra. Ona je božica svih tekućina koje sadržavaju khvarenah - supstanciju božjeg blagoslova. Ona je i zaštitnica voda, tu ulogu ima i Tišrija - kao i u Egiptu Sirius. U Iranu je za vode zadužena još jedna božanska osoba, pretposljednja od sedam amaša spanta - Haurvatat. Haurvatat se redovito javlja u paru s Amertat - zaštitnicom bilja i božanskom osobom besmrtnosti. Haurvatat se obično prevodi s Cjelovitost. Bolji je latinski izraz integritet. Jer se cjelovitost ove božanske osobe shvaćala kao neokrnjenost - odnosno neokaljanost. Cjelovitost je obuhvaćala i moralni i intelektualni integritet - potreban da se zasluži vječnost. Na taj način Haurvatat i Amertat zaokružuju cjelovitost ostalih oblika jedinstvenog božjeg bića. Taj element zahtjeva za moralnim integritetom i čestito-šću, koja se odupire iskušenjima, prisutan je i u mitu o Hipolitu i u biblijskoj priči o Josipu. ŠIRENJE OTAJSTVA Odakle tolike sličnosti u svim tim mitološkim pričama različitih naroda u raznim krajevima svijeta. Neki elementi upućuju na zajedničko podrijetlo još iz prethistorijskih vremena. Ideja o šepavim bogovima kovačima morala je nastati još u vrijeme kovanja arsenske bronce, dakle najkasnije u IV mileniju prije Krista. Međutim, neki elementi upućuju i na kasniji zajednički razvoj. Kako je to moguće. Odgovor je na to pitanje vrlo jednostavan - treba čitati izvore. Grčki historičari jasno govore o tome kako su pojedini kultovi dolazili iz drugih zemalja i naroda. Filozofi su, poput Demostena, Pitagore i Solona, putovali po svijetu i bili upućivani u lokalne kultove. Nisu putovali samo Grci. Hetiti, narod koji je u II. tisućljeću prije Kr. dominirao područjem današnje Turske i Sirije, imali su u svojim bibliotekama djela na sumerskom jeziku. Sumerani su prva civilizacija, nastala u Mezopotamiji, današnjem Iraku, u IV tisućljeću. Zamjenjuju je asirska i babilonska civilizacija. U vrijeme Hetita njihovje jezik bio već tisuću godina mrtav. Grčki Apolonov hram na Delosu tijekom čitave antike komunicira s nekim svetištima na krajnjem sjeveru, od njih prima svake godine neke tajne predmete, skrivene u košarama. Ti darovi dolaze u hram tako da ih jedan narod predaje drugom narodu. Na koncu dalaze u Grčku u Herodotovo vrijeme preko Jadrana i Ilira, a u prvim stoljećima nakon Krista crnomorskim putem, kako nas izvješćuje Pauzanija u svom "Vodiču po Heladi" (I. 31). Veze su, dakle, postojale i među civiliziranim narodima, ali one su se održavale i s barbarskim narodima. ZAKLJUČAK Preci Hrvata, bez obzira na to kako je nastao hrvatski narod, nisu bili zaobiđeni u ovoj razmjeni ideja koja se stalno zbivala. U ovom smo članku dostatno pokazali da su životinje iz porodice kuna, pa i kune same, zaista imale mjesto u simbolici. Za kasnija razdoblja u alkemiji i kabali, mislim da o tome više ne može biti nikakve dvojbe. Isto tako pokazali smo da su pas koji goni zeca i kuna koja goni zeca bili zamjenjivi simboli. I to su bili simboli koji se uklapaju u točno određen siže jednog mita, povezanog s koncepcijom Velike Božice Djevice, koji je u različitim varijantama bio rasprostranjen u nekoliko velikih svjetskih civilizacija: iranskoj, egipatskoj, grčkoj, rimskoj i židovskoj. Simbolika kršćanskih spomenika, koji su nam poznati, uklapa se u taj mit, prilagođujući ga novom kršćanskom kontekstu. Takva ga preuzimaju i ponovno uobličuju i europski kršćanski alkemičari. Osnovni zajednički elementi tog mita sadrže poruku o kralju nasljedniku i njegovoj lozi. Kralj nasljeđuje božji blagoslov i predaje ga potomstvu. Njegov je blagoslov bitan i za cjelokupno blagostanje naroda, ali i za svakogodišnju prirodnu obnovu. Kralj je pod zaštitom ženskog načela Prirode, koje simboliziraju kuna ili pas. No to načelo nije rezervirano samo za žene. Ono je sastavni dio svakog čovjeka, koji mudrac mora prepoznati u sebi i sjediniti se s njim. Mit sadrži i poruku da negdje na krajnjem sjeveru ili u nekom skrivenom dijelu svijeta postoji planina i na njoj grad u kojem vlada besmrtni prvi vladar koji je dobio božji blagoslov. Taj je blagoslov postigao nekom vrstom samožrtvovanja. Elementi mita upozoravaju na važnost kraljevske loze za održanje svijeta, ali isto tako otvaraju mogućnost pojedincu uvedenom u tajne misterije da slijedeći taj put i sam postigne savršenstvo i vječnost. Mit govori i o kraju svijeta i o ulozi koju će savršeni pojedinci imati u konačnoj borbi sila dobra i svjetla protiv sila zla i tame. U toj će borbi važnu ulogu odigrati i vođa nebeskih vojski - koji je predstavljen osobama Mitre, Horusa ili Sv Mihajla. U mitu je naglašeno dvostruko podrijetlo nasljednika kraljevske loze, koji ima prava na kraljevstva i oca i majke. U njemu se sjedinjuju oba puta koja vode do savršenstva. Čini se da to sjedinjavanje i ima znatnu ulogu u mitu. Taj element sjedinjavanja dviju zemalja kroz jednu lozu mogao je imati političko značenje za Arpadoviće, novu dinastiju na hrvatskom prijestolju. Nama, jasno, ostaje pitanje koliko je taj mit zaista bio proširen^neđu Hrvatima. Je li uopće mogao imati kakvu težinu u političkim odlukama. Teškoća je i u tome što mi vrlo malo poznajemo vlastitu mitologiju. Djelomično je to nepoznavanje uzrokovano i time što se i oni malobrojni fragmenti teško raspoznaju, i još teže uklapaju u cjelinu, ako nije poznata struktura. Prepoznavanje ovog mita omogućuje nam prepoznavanje još jednog od elemenata hrvatske narodne mitološke tradicije. Narodna priča o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju stalno je temom prijepora hrvatske historiografije. Svako toliko nađe se netko tko tvrdi da ona nije istinita. Samu je priču zapisao početkom XX. st. Vjekoslav Klaić, a u "Sto najljepših legendi iz hrvatske povijesti" ponovno ju je objavio Miroslav Đurić. Priča govori o tome kako je Tomislav bio okrunjen na Kongori pod čvornatim hrastom. "I danas se zna gdje je bila crkva u kojoj se Tomislav krunio." Tomislav je prema priči prvi kralj na svijetu! Jasno da prvi kralj na svijetu nije mogao biti povijesni Tomislav, ali mogao je biti mitološki kralj. I drugi elementi priče mogli bi biti raspoznati kao mitološki elementi. Kon-gora na kojoj je krunjen, možda je Kuna gora, na kojoj je Kang-diž. Tomislav je krunjen i pod čvornatim hrastom i u crkvi. Nije li to slika hrama na drvu svijeta, drvu koje se nalazi na svim svetim gorama. Ime Kuna gora nalazimo i u Zagorju, a i drugdje po slavenskim zemljama. Činjenica je da je u svim kršćanskim slavenskim zemljama najsačuvaniji ostao upravo onaj dio pretkršćanske tradicije koji je govorio o legitimnosti vladarske loze. Jasno, u postavljenim tezama trebat će štošta revidirati i bit će potrebna mnogobrojna dodatna istraživanja. Mislim da sam izloženom argumentacijom pokazao da ta istraživanja neće biti besplodna i da rad na tom polju nije tek puka maštarija zanesenjaka. U tim istraživanjima bit će potrebno paziti na to da se ne pokušavaju protumačiti svi podaci na isti način. Jer nije postojao samo jedan mit, niti je ljude mučilo samo pitanje nasljedstva prijestolja i posljednjeg dana. Ma kako možda bio malen doprinos ovog rada za hrvatsku historiografiju ili numizmatiku, mislim da on donosi nešto važno - on upozorava da je prijeko potrebno promijeniti kut gledanja na našu povijest.