rudničkinovci
na početnu

Bartol Zmajić:

RUDNIČKI NOVCI RIMSKOG CARSTVA




KATALOG RUDNIČKOG NOVCA

red
ni broj
 Opis novaca na aversu i reversu  Citirana literatura

ULPIJE TRAJAN (98-1X7. n. e.)

br1
 1.  Av.: IMP CAES NERVA TRAIAN AVG GERM lo- vorvjenčano poprsje cara na desno
Rv.: DARDANICI ženska personifikacija stoji na li- jevo, desnom rukom drži klasje a lijevom diže skut haljine.
 Cohen II. knj. 2 br. 138, str. 32
 2.  Av.: IMP CAES NERVA TRAIAN AVG lovorvjen- čano poprsje cara na d.
Rv.: DARDANICI potpuno isti lik kao br. 1
 Coh. II. 2. br. 139 str. 33
 3.  Av.: IMP CAES TRAIAN AVG GER DAC PM TRP COS VI PP lovorvjenčana glava na d.
Rv.: METALL ULPIANI PANN personifikacija jed- nake mjere (Aequitas) stoji na I., desnom ru- kom drži vagu a lijevom obilnicu
 Coh. II. 2. br. 180 str. 37
 4.  Av.: bez natpisa! Glava Trajana sa zrakastom kru- nom
Rv.: METALLI PANNONICI natpis u dva reda u polju
 Coh. II. 2. br. 181 str. 37
br2
 5.  Av.: IMP CAES NERVA TRAIAN AVG GER DAC lovorvjenčano poprsje cara na d.
Rv.: METALI VLPIANI personifikacija Aequitasa stoji na 1. u desnoj ruci drži vagu a u lijevoj obilnicu
 Coh. II. 2. br. 182 str. 38
 6  Av.: IMP TRAIANO AVG GER DACICO TRP COS V. PP. lovorvjenčana glava na d.
Rv.: METALLI VLPIANI DELM. isti lik kao br. 5
 Coh. II. 2. br. 183 str. 38

ELIJE HADRIJAN (117-138. n. e.)

 7 Av.: HADRIANVS AVGVSTVS PP lovorvjenčana glava cara
Rv.: AELIANA PINCENSIA u dva reda u lovor-vijencu
Coh. II. 2. br. 120 str. 115
 8 Av.: natpis isti kao br. 7 samo manje veličine
Rv.: natpis isti kao br. 7
Coh. II. 2. br. 121 str. 115 vr. 40 fr.
 9. Av.: IMP CAESAR TRAIAN HADRIANVS AVG lovorvjenčana glava na d.
Rv.: MET NOR u dva reda u lovorvijencu
Coh. II. 2. br. 962 str. 186
10. Av.: ROMA glava Rome s kacigom na d.
Rv.: DARDANICI ženska personifikacija na 1. drži u d. ruci klasje a lijevom diže skut haljine. (Cohen misli da taj novac pripada vjerojatnije Trajanu radi identičnosti reversa!)
 Coh. II. 2. br. 1514 str. 234
11.  Av.: Bez natpisa Glava cara Hadrijana sa kacigom na d.
Rv.: METAL DELM. Oklop
Coh. II. 2. br. 1517 str. 235.
12.  Av.: Bez natpisa Poprsje Diane na d. s tobolcem
Rv.: METAL DELM jelen stoji na d.
 Coh. II. 2. br. 1516 str. 235.

ANTONIN PIJ (161-180. n. e.)

13.  Av.: Bez natpisa. Bradata glava cara s kacigom na glavi, na d.
Rv.: METAL DELM oklop
 Coh. II. 2. br. 1264 str. 235

MARKO AURELIJ (161-180 n. e.)

14.  Av.: Bez natpisa. Gologlavo poprsje mladića u plaštu na d.
Rv.: METAL AVRELIANIS u dva reda okruženi lovorvijencem
 Coh. II. 2. br. 1515 str. 235.
Primjedba:
ovaj novac Cohen dodjeljuje Hadrijanu!



Prilikom jednog numizmatičkog sastanka lanjske godine vidio sam vrlo interesantan mali bakreni novac cara Trajana. Na njemu nije bilo uobičajene kratice S. C. nego samo kratki natpis DARDANICI. Radilo se naime o primjerku tzv. rudničkog novca, kakvi su kovani za careva Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija (98—180. n. e.). Potaknut diskusijom među našim numizmatičarima i činjenicom, da se na tim novcima nalaze imena rimskih pokrajina NORIKA, PANONIJE, DALMACIJE i DARDANIJE, koje su teritorijalno zauzimale veliki dio tadanjeg ILIRIKA i sadašnje Jugoslavije, odlučio sam da prikazem pojavu i značenje ovog novca, koji je kovan za potrebe rudnika na našem tlu.

Početkom II st. n. e. nastupilo je u rimskom carstvu za vladavine velikog cara Trajana (98—117. n. e.) doba prosperiteta i unutarnje sigurnosti. Na području sadašnje Jugoslavije sterale su se tada rimske pokrajine Norik, Panonija, Dalmacija i Mezija, od koje se jedan dio nazivao i Dardanijom. Sve su one geografski spadale pod skupni naziv Ilirik osim Norika, koji je bio zaštićeniji od upada barbara, i kojim je upravljao namjesnik senator u rangu pro-pretora, sve su ostale bile carske tj. njima je upravljao carski namjesnik pod nazivom legatus Augusti pro praetore.

NORIK je u svojim granicama obuhvaćao dravsku dolinu do Maribora, Savinjsku dolinu s Celeiom (danas Celje) i Slovensku Korušku. U PANONIJU je ulazila cijela preostala Slovenija s Poetoviom (danas Ptuj) i Emonom (danas Ljubljana), zatim krajevi Hrvatske od Risnjaka u Gorskom Kotaru, predio između Drave, Dunava i Save s gradovima Sisciom (danas Sisak) i Sirmiumom (danas Srijem. Mitrovica), cijela bosanska Posavina i Mačva sve do Singidunuma (danas Beograd). Od Dalmacije su je dijelile Velika i Mala Kapela. Pod DALMACIJU spadao je mali dio Istre od rijeke Raše do grada Tarsatice (danas Rijeka), zatim čitava Hrvatska od Kapele do mora, današnja Dalmacija, sva Bosna i Hercegovina te Crna Gora s malim dijelom sjeverne Albanije. DARDANIJA je bila u sklopu rimske pokrajine Gornje Mezije (Moesia Superior) te je u njoj obuhvaćala područje sa obje strane Južne Morave, od gornjeg toka Vardara do izvora Bijelog Drima pa na sjever do Niša (rim. Naissus) i gornjeg toka Timoka. Čitava Gornja Mezija obuhvaćala je područje od ušća Save u Dunav preko Kosmaja do Kosova Polja, a na istoku osim srpskog i dio današnjeg bugarskog teritorija.

Budući da su sve te pokrajine bile bogate rudama praktični su Rimljani vrlo brzo nakon ustaljenja svoje vlasti u njima počeli iskorištavati to bogatstvo usavršavajući već postojeće rudnike i otvarajući nove. Početkom II st. n. e. započelo se je većom produkcijom u rudnicima Ilirika. Rudnici su tada reorganizirani i potpadali su dijelom pod carsko, a dijelom pod privatno vlasništvo u zakupu.

Carski rudnici stajali su pod upravom posebnog procuratora i imali su službeni naziv METALLUM (plur. METALLA) s dodatkom: NORICUM, PANNONICUM, DELMATICUM i DARDANICUM (prema pokrajini u kojoj su se nalazili. Uz te nalazimo još i naziv ULPIANUM (prema caru Alpiju Trajanu), AELIANUM (prema c. Eliju Hadrijanu) i AURELIANUM, odnosno AURELIANIS (prema c. Aureliju Antoninu). Samo u jednom slučaju spomenut je i naziv lokaliteta samog rudnika koji je davao kovinu, odnosno za koji je taj novac kovan. Taj natpis glasi PINCENSIA, a naveden je bez riječi METALLA ( ona se podrazumjeva iz gramatičkog oblika PINCENSIA ). Pincensia je pridjev (u pluralu) od riječi PINCUM, rimskog imena današnjeg Velikog Gradišta u Srbiji. Taj važni rudnik bakra nalazio se je u rimskoj pokrajini Gornjoj Meziji na rijeci Pincusu (danas Pek) pa nas podsjeća na znameniti današnji rudnik Majdanpek.

Carskim rudnicima upravljali su već spomenuti procuratores metallorum. Osim upravne vlasti u rudnicima pripadalo im je i vršenje sudbenosti u rudarskim poslovima. Nadalje im je pripadalo davanja pod zakup rudarskih područja (terena). Prema tvrdnjama historičara rudarstva Simića panonskim i dalmatinskim rudnicima upravljao je posebni prokurator koji je imao sjedište u Domaviji (danas Srebrenica). Osim ovog nalazili su se još prokuratori rudnika u Saloni ( Solinu ), Siscii ( Sisak ), Bistue (Zenici) i Ulpiani ( Lipljan na Kosovom Polju ). Rudnici su davani u zakup zakupnicima koji su nosili naziv conductores ferrariarum, dakle doslovno prevedeno »voditelji željeznih rudnika«.

Sa kamenog spomenika nam je poznato ime jednog zakupnika iz II st. To je Kvinto Septuej Klemens »conductor ferrariarum Noricarum, Pannonicarum, Delmaticarum«. Kako se iz toga vidi, on je pod zakupom imao rudnike iz svih naših pokrajina osim Dardanije (odnosno Gornje Mezije). Svaki prokurator a vjerojatno i konduktor rudnika imao je u rudniku svoj »officium« koji se je sastojao od većeg sklopa zgrada u kojima su bile službene prostorije, prostorije za stanovanje te gospodarske zgrade i radionice i napokon i hram »Majke zemlje«.

Nemamo nažalost nikakvih podataka koji bi se odnosili na strukturu činovništva i radništva u našim rudnicima u doba rimskog carstva. No budući da je struktura personala u rimskim rudnicima bila sigurno svuda izjednačena, možemo se poslužiti podacima koji su nam sačuvani o rudnicima u Španiji i Africi. Prema njima, svaki je prokurator imao dakle svoj officium. U njemu je bilo oko dvadeset vrsta raznih namještenika i radnika. Ističemo samo najvažnije službe iza prokuratora odnosno konduktora, a to je bila služba villicusa. Villicus je bio desna ruka prokuratora u rukovođenju uprave nad rudnikom. U velikim rudnicima bilo ih je više.

Već smo spomenuli da je na rudničkim novcima iz vremena rimskog carstva samo u jednom slučaju spomenuto ime rudnika za čije su potrebe ti novci kovani, a to je PINCUM (danas Veliko Gradište). O tome mjestu i rudniku u vrijeme rimskog carstva napisao je još godine 1894. u »Starinaru« zanimljivu monografiju prof. Miloje Vasić. On tvrdi da je Pincum »za vreme Hadrijanove vlade uživao zbog bakarnih rudnika mnogo veću naklonost cara od Viminaciuma« (Kostolca). Prema Vasiću nalazila se je u Pincumu i radiona novca, a novci s natpisom PINCENSIA kovani su u okolini samog rudnika. Naziv Aeliana koji stoji na novcu ispred riječi Pincensia, jasno svjedoči da je car Elije Hadrijan podijelio tom rudniku posebni statut ili reorganizirao ustrojstvo samog rudnika. Novac s natpisom Aeliana Pincensia bio je poznat već numizmatičarima u XVIII stoljeću. Radi neobičnog tumačenja značenja tog natpisa navodim našeg numizmatičara Matiju Petra Katančića (1750— 1828). On je posve krivo smatrao, da tome natpisu treba dodati riječ certamina (dakle igre!) misleći da je taj novac iskovan u počast nekakvih igara koje su se u Hadrijanovo doba održavale u Pinkumu.

Danas se međutim svi numizmatički stručnjaci slažu u tome, da se na tom novcu u natpisu iza PINCENSIA treba dodati samo i jedino riječ ME-TALLA. Na jednom rudničkom novcu s gologlavim proprsjem mladića na aversu nalazi se natpis METAL AURELIANIS koji do danas nije ni djelomično razriješen. Po natpisu na reversu toga novca može se utvrditi, da se radi o novcu koji je kovan za rudnik s imenom jednog cara (Aurelija Antonina ili Marka Aurelija?). Da li se taj rudnik može identificirati s mjestom Aurelianom, rimskim kaštelom u Gornjoj Meziji istočno od rijeke fimoka a bližu mješlaRomuiiane? Prema Vasiću bi se rudnik nazvan Aureliana na novcu mogao identificirati s Majdanpekom ili Rudnom Glavom, dok ga je francuski numizmatičar Mowat dodijelio Brzoj Palanci. Nadajmo se, da će možda rezultati iskapanja u budućnosti potvrditi koju od ovih hipoteza.

Za ostale rudničke novce s natpisom MET(ALLI) NOR(ICI) DELM (ATICI), PANNONICI i DARDANICI mogu se samo hipotetički navesti krajevi i mjesta u kojima su se možda ti rudnici nalazili. Najmanje podataka ima za sada za noričke rudnike. Mullner u svojoj velikoj radnji O povijesti željeza u Kranjskoj, Gorici i Istri govori o tome vrlo malo i začudo površno. On najodlučnije niječe da bi rudnici u Štajerskoj bili već eksploatirani u rimsko doba, a velika pohvala koju su rimski pisci Horacije, Ovidije i Petronije izrekli noričkom ocjelu, odnosi se, prema njemu, samo na tvorevine (fabrikate) kranjskih i koruških rudnika.

Nabrajajući dalje razna nalazišta ruda u Kranjskoj Mullner govori vrlo malo o arheološkim nalazima i ostacima građevina, koji bi mogli posvjedočiti o postojanju bolje organiziranih rudnika u Kranjskoj u vrijeme rimskog carstva, tako da se prema njegovom pisanju može jedino nazrijeti postojanje talionica ruda u Vačama (sjeverno od željezničke postaje Sava na pruzi Zidani Most—Ljubljana) i to vjerojatno na brdu Slemšeku kod Vača.

Vače su inače znamenite po nalazu čuvene »situle« (posudice) iz srebra, na kojoj se nalaze prikazani likovi ilirskih stanovnika iz VI stoljeća pr. n. e. Pošto se kod Vača već u predhistorijsko doba nalazila velika ilirska naseobina, a kraj je bogat rudama, možda bi se ovdje moglo fiksirati mjesto u kojemu su, za potrebe rudnika kovani i novci s natpisom METNOR?

Tragova rudnika u Sloveniji još iz rimskog doba ima i u Litiji (blizu Vača!) te u škofiji i Zlateniku. Samo postojanje rudničkog novca s natpisom MET. NOR. opovrgava odviše sigurnu tvrdnju pok. dr Vinka Mikoljia, vrijednog člana našeg društva i marnog istraživača rudarstva prošlosti Bosne i Hercegovine. U želji da istakne prednost Bosne i Hercegovine u rudarskom području nad ostalim dijelovima rimskog carstva on je u jednoj svojoj radnji ustvrdio, da je željezo iz Norika legenda!

O panonskim rudnicima (ukoliko su se u II st. n. e. nalazili na teritoriju sadašnje Jugoslavije) ima zasada malo podataka. Emil Laszovvski napisao je čitavu knjigu o rudarstvu u Hrvatskoj i ne govori ništa o postojanju rudnika na području unutarnje Hrvatske. Za Bosansku Posavinu, koja je tada spadala pod pokrajinu Panoniju Laszovvski kaže, da je u Domaviji (danas Gradina kod Srebrenice) bilo sjedište nadstojnika rudnika za Panoniju i Dalmaciju (»procurator metallorum Pannonico-rum et Dalmatiorum«) (sic!), a vlast mu se prostirala po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, te istočnoj štajerskoj i Kranjskoj. S tom se njegovom tvrdnjom slažu i drugi pisci, a potvrdio ju je P. Radimskv koji je u Domaviji opsežnim iskapanjima pronašao čitav niz zgrada, među kojima su pronađeni i mnogi predmeti koji svjedoče, da je to bio centar rudarskih radova u tom dijelu Bosne.

O ostalim rudnicima na području Panonske Hrvatske Laszovvski postavlja hipotezu »da su se Rimljani služili za potrebe kovnice u Sisciji i rudnicima iz Petrove gore, Gvozdan-skog, Zagrebačke gore i Samobora«. 0 toj vrlo interesantnoj tvrdnji ne govori dalje ništa! Dimitrije Sergejevski u svojoj inače vrlo interesantnoj i dokumentiranoj radnji o rimskim rudnicima željeza u sjeverozapadnoj Bosni spominje natpise na rudničkim novcima cara Ulpija Trajana: METALL(I) ULPIANI PANN(ONICI) i samo METALLI PAN NONICI, no nažalost konstatira samo slijedeće: »i ako se ne zna na koje se to rudnike odnosi, ni gdje su novci nađeni, ni u kakvu su srebru kovani«.

0 rudnicima rimske pokrajine Dalmacije ima vrlo malo podataka u suvremenim rimskim izvorima. Uz Plinija Starijeg, enciklopedistu i prirodoslovca, spominju i hvale zlatonosne rudnike Dalmacije sami pjesnici: Stacije, Vibije, Marcijal i Klaudijan. Valja imati na umu da je ta rimska provincija obuhvatala tri puta veći prostor od današnje Dalmacije. Što se tiče rudnika s područja današnje Bosne, oni su u rimsko doba bili koncentrirani uglavnom u njenom centralnom dijelu. Čitava je naime Bosna ulazila u sastav rimske Dalmacije osim područja rimske kolonije Domavije (danas Srebrenica) u istočnoj Bosni, koja je spadala pod Panoniju. Budući da je u Domaviji bilo sjedište prokuratora za rudnike obiju pokrajina (Dalmacije i Panonije), možemo pretpostaviti da su rudnici u Domaviji bili važniji od bilo kojeg rudnika tadanje »Dalmacije«.

Prema Pašaliću u rimsko doba bilo je rudnika u zapadnoj Bosni i to u Ljubiji, Starom Majdanu i Sanskom Mostu, zatim u Majdanu i Sinjakovu kod Jajca te u području Sane, Japre i Une. U srednjoj Bosni pronađeni su ostaci rimskih rudnika u porječju gornjeg Vrbasa, u Mračaju i Maškari kod Gornjeg Vakufa, zatim u dolini Lašve pa u okolini Kreševa, Fojnice, Busovače i Vareša. Međutim u svim tim područjima nisu bar do sada, pronađeni nikakvi znatniji tragovi arhitekture a ni spomenici koji bi mogli posvjedočiti da je u kojem od tih mjesta bio centar kojeg važnijeg rudnika, koji bi mogao biti i centar uprave rudarstva u kojem bi bilo opravdano kovanje rudničkih novaca.

O dardanskim, rudnicima koji su se nalazili na području rimske pokrajine Gornje Mezije (Moesia Superior) može se kao najvjerojatnije rudarsko sjedište utvrditi rudnik u Ulpiani (sada Lipljan kod Kosovske Mitrovice) koja je očito postala municipij za cara Ulpija Trajana (98— 117. n. e.) kao sjedište prokuratora srebrenih rudnika.

Prema Pliniju Starijem (Hist. Nat. XXXIII 3, 12) tamo se je nalazilo i izvrsnog zlata. Ulpiana je nakon stradanja u V st. n. e. obnovljena za vladanje cara Justinijana I (527—565. n. e.) te je po njemu dobila ime JUSTINIANA PRIMA. Sami rudnici nalazili su se sjeverno od današnjeg Lipljana. Na cesti iz Janjeva u Lipljan nađen je kod sela Dobrotina veliki nalaz rimskog novca g. 1961. (20 kg centenionala).

Sumirajući te mršave i manjkave podatke možemo reći, da se za sada ne može nikako utvrditi mjesto kovnice ili bar rudnika za koji su kovani novci s natpisom MET(ALLI), NOR(ICI). Međutim, za novce s natpisom METALLI PANNON1CI i DELMATICI može se sa priličnom vjerojatnošću reći, da su kovani za rudnike koji su imali svoj centar u Domaviji (danas Srebrenica), a novci s natpisom DARDANICI za rudnike u Ulpiani (danas Lipljan).

Što su zapravo predstavljali i zašto su se kovali rudarski novci? Tim pitanjem bavili su se mnogi numizmatički stručnjaci. Otac znanstvene numizmatike Joseph Eckhel (1737—1798) u svom temeljnom djelu »Doctrina nummorum veterum« kaže, da su novci s natpisom METALLA kovani za potrebe rudnika. Nakon njega osvrnuo se je posebno na novac s natpisom PINCENSIA hrvatski pisac, arheolog i numizrnatičar Matija Petar Katančić (1750—1825). No u definiciji toga novca nije nažalost bio sretne ruke.
Dok mu je pojam PINCENSIA bio jasan, jer mu je bilo poznato mjesto Pincum, on je o namjeni toga novca kako je već spomenuto iskonstruirao neobičnu hipotezu smatrajući da toj riječi treba dodati riječ certamina (lat. bojne igre'.), iako je kao prevodilac Eckhelovog malog, ali odličnog priručnika »Elementa numismaticae veteris« sigurno poznavao sve njegove radove.

Poznati francuski numizmatičar Francois Lenormant (1837—1883) kaže, da su novci takve vrste (rudnički) bili proste »asignacije« koje su se u svako doba mogle zamijeniti senatskim novcem na državnoj blagajni. Henri Cohen (1808—1888) u svojem kapitalnom djelu »Description historique des monnaies frappies sous l'empire Romain, communement appellćes Medailles imperiales« kaže o rimskom rudničkom novcu za cara Trajana slijedeće: »taj novac kao i slijedeći u nizu je novaca kovanih iz kovina dalmatinskih rudnika«. Za novce cara Hadrijana dodaje »da je taj car (poput Trajana) kovao novce iz rudnika Panonije, Dacije, Medije« (? vjerojatno tiskarska pogreška mj. Mezije'.).

Iz tih krnjih i dijelom netačnih tvrdnji vidi se, koliko je još u Cohenovo doba, čak i kraj tako vrsnih numizmatičara, slabo poznata prava namjena tih novaca! Prvi stručnjak koji se je ozbiljno pozabavio tim pitanjem bio je francuski numizmatičar engleskog podrijetla Robert Knight Mowat (1823—1912) koji je g. 1894. u pariškoj »Revue Numismatique« dao vrlo lijepu i zaokruženu radnju u kojoj je kritički obradio sve do tada poznate rudničke novce koje je nazvao »monnaies de mines«.

Na tu tvrdnju osvrnuo se je još iste godine u beogradskom »Starinaru« srpski numizmatičar Miloje Vasić (1869—1954) na dva mjesta i to u svom članku o mjestu Pincum pa posebno u opširnoj recenziji Movvatove radnje s posebnim osvrtom na novce s natpisom Pincensia, Aurelianis i Dardanici. O svrsi tog novca kaže Vasić slijedeće: »(Ti) bakarni novci služahu za potkusurivanje i za nabavljanje sitnih namirnica«. Vrlo je čudnovato zastranjivanje inače poznatog stručnjaka za rimski novac Francesca Gnecchi (1849—1919). Rudničke novce, koji po svom formatu spadaju među najsitnije bakrene novčiće, on je svrstao među rimske medaljone. Pri tome je pošao od potpuno krive pretpostavke, da su svi rimski novci iz bakra (iz razdoblja senatskog kovanja 27. pr. n.e. — 260. n.e.) koji na reversu nemaju kraticu SC (»dozvolom senata«) spadaju u seriju medaljona!

Tako su se svi rimski rudnički novci u monumentalnom Gnecchievom »Corpusu« rimskih medaljona našli u društvu s ostalim pravim medaljonima velikog obujma! Poznati stručnjak za antikni, naročito za rimski novac dr Kurt Regling (1876—1935) ravnatelj berlinskog Miinzkabinetta nazvao je rudničke novce »Bergwerksmarken«, dakle rudničkim žetonima. Time je toj vrsti novca uz najzgodniji naziv dao i najbolje tumačenje svrhe kojoj je bio namijenjen.

Kao kuriozitet treba još navesti tvrdnju koju je postavio već Mowat, a koju su podržali svi poznati numizmatičari do Reglinga, da su kalupi za rimske rudničke novce izrađeni u Rimu pa zatim dopremljeni u rudnike u kojima je taj novac iskovan za potrebe radništva u tim rudnicima. Potpuno je neodrživa Movvatova hipoteza da su svi novci koji su kovani za rudnike Ilirika, kovani u jednom mjestu i to u Viminaciumu (danas Kostolac kod Beograda). Tu tvrdnju najenergičnije pobija Vasić, dobro ističući, da je Viminacium u Hadrijanovo doba nije mogao biti ni geografski a ni politički centar čak ni za samu Dalmaciju, a kamoli za ostale pokrajine Ilirika!

Pa kad su već neki strani a i domaći numizmatički autoriteti svog vremena u mnogome iznijeli površne, pa i pogrešne sudove o tim našim novčićima, ne smije nas nipošto začuditi, da se domaći pisci koji su se bavili poviješću rudarstva u našim krajevima osim D. Sergejevskog i V. Simića, nisu uopće osvrnuli na te novce koje se iskovalo iz kovina naših rudnika. Emil Laszovvski u svojem djelu »Rudarstvo u Hrvatskoj« (knj. I) ne spominje nikakve rudničke novce, a za rudnike na području Panonije i Dalmacije kaže samo: »da li su Rimljani gdje na prostoru Hrvatske... otvorili kakve rudnike... nije nam poznato« (!). Dr V. Mi-kolji u svojoj radnji o rudarstvu u Bosni ne spominje uopće te novce, a isto tako ni inž. Nikola Belančić i Vejsil ćurčić. Esad Pašalić dao je do sada najbolji pregled razvitka rudarstva u antiknoj Bosni, ali nažalost također ne spominje rudničke novce Panonije ni Dalmacije, iako se na njima nalaze imena tih pokrajina!

Na temelju svega što se pisalo o rudničkim novcima smatram, da se može utvrditi, da su novci s natpisom METALLA s dodatkom imena pojedinih ilirskih pokrajina ili mjesta, kovani u rudnicima tih krajeva u svrhu isplate radnika zaposlenih u tim rudnicima i kao nadomjestak za mali senatski novac kojeg izgleda nije bilo dovoljno u opticaju u doba careva Trajana i Hadrijana u Iliriku. Rudnički novac služio je možda i u sitnoj trgovini između radnika i stanovnika mjesta u kojima su se nalazili ti rudnici. Budući da se na velikoj većini tog novca nalaze glave careva Trajana, Hadrijana i možda mladog Marka Aurelija može se fiksirati vrijeme njihovog opticaja od po prilici 100. do 180. n. e. Iako su rudnici ilirskih pokrajina djelovali sve do pa i preko vremena upada Huna u Ilirik (pol. V st. n. e.), nisu bar do sada pronađeni nikakvi rudnički novci s natpisima ili likovima vladara poslije Marka Aurelija. Zadnja pouzdana vijest o prokuratorima državnih rudnika u dijelu Ilirika datirana je 29. VII 386. Tada su carevi Valentinijan II, Teodozije I i Arkadije izdali u Milanu edikt kojim se prefektu pretorija za Ilirik izdaje nalog, da naredi prokuratorima rudnika u Meziji i Dardaniji, da se vrate na svoj službeni posao.

Sa likovnog aspekta rudničke novce možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu spadaju oni koji na aversu imaju glavu vladara, a u drugu idu oni koji imaju glavu boginje Rome, odnosno druge glave koje nisu vladarske. Na reversu tih novaca dosta je čest tip s natpisom u lovorvijencu. Taj tip nalazi se na novcima br. 4, 7, 8, 9 i 14. U drugu kategoriju spadaju likovi personifikacija, životinje (jelen) i vojničke spreme (oklop). Neki numizmatičari pokušali su tumačiti značenje, odnosno simboliku personifikacija na ovim novcima. Prema njima bi lik na novcu s natpisom DARDANICl simbolizirao Dardaniju (Cohen), dok bi lik na novcu s natpisom PANNONICI, odnosno DELMATICI simbolizirao Panoniju odnosno Dalmaciju (Mowat). Ta je hipoteza manje vjerojatna, jer se taj lik potpuno poklapa s likom personifikacije pravednosti (ravnomjernosti) kod drugih rimskih novaca. Dok se figura oklopa prilično opravdano može tumačiti izradom vojne spreme za rimsku vojsku za koju su rudnici davali kovinu, lik jelena vjerojatno ima neke veze s faunom tadanje Dalmacije koja je u to doba obuhvatala veliki dio današnje Bosne i šumoviti dio Hrvatske1. 0 veličini i težini toga novca možemo još istaknuti to, da oni veličinom spadaju među tadašnje kvadranse (dakle među najmanje vrijednosti rimskog bakrenog novca, a težina im je varirala od 3,10 do 4,35 grama.


LITERATURA

Belančić Nikola:
Najstarije rudarstvo i talionice. »Metalurgija« 1. Beograd 1930

Burian J.:
Upravlenie imperatorskimi rudnikimi v Ispanii v epohi rannej imperii. Vestnik drevnej istorii 3 sv. Moskva 1949 str. 146

Cohen H.:
Description historique des monnaise frappees sous Vempire Romai, communement appellees Medailles imperiales. Paris 1880—1892 Vol.II. (v. katalog)


Ćurčić Vejsil:
Historija rudarstva i topioničarstva u Bosni i Hercegovini. »Rudarski i topioničarski vesnik« Beograd 1930

Davies O.:
Roman mines in Europe. Oxf. 1935

Gnecchi F.:
I medaglioni Romani. Vol. I—III. Milano 1912

Katancsich Matthias Petrus:
Istri adcolarum geographia vetus. Pars II. Pe- stini 1827, str. 161,167

Laszowski Emil:
Rudarstvo u Hrvatskoj. Poviesni pregled rudarstva i rudarskih ustanova u Hrvatskoj od najstarijeg vremena do g. 1859. Knj. I, Zagreb 1942, str; 16, 29, 32

Mattingly H. — Sydenham E. A.:
The Roman Imperial Coinage. London II. 1962, str. 294 — br. 703-710, str. 474 — br. 1012, III. 1930, str. 313 — br. 1255

Mikolji Vinko:
Najstarije rudarstvo Hrvatske. »Spremnost«, Zagreb 1944

Mowat R. K.:
Eclaircissements sur les monnaies des Mines. P. o. iz Revue numismatique francaise. Paris 1894, vel. 8°, str. 1—41

Mullner A.:

Geschichte des Eisens in Krain, Gorz und Istrien. Vfien 1909, str.58, 105—107

Novak Grga:
Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije. Zagreb 1918

Polaschek E.:
Pinciis. Pauly-Wissowa Real-Encyclopedie, XX. Bd. Stuttgart 1950, kolumna 1604—1605

Pašalić Esad:
O antičkom rudarstvu u Bosni i Hercegovini. P. o. iz Gl. Zem. Muz. Sar. 1954

Regling K.:
Metalla. P.W.R.E. XV. Bd. Stuttgart 1932, kolumna 1322—1323

Rogošić Roko:
Veliki Ilirik (284—395) i njegova konačna dioba (395—437) Zagreb 1962, str. 77

Rostowzew M.:
Geschichte der Staatspacht in der Romischen Kaiserzeit bis Diokletian. Leipzig 1902, str. 448 (120)

Sergejevski Dimitrije:
Rimski rudnici željeza u sjeverozapadnoj Bosni. P. o. iz Gl. Zem. Muz. Sarajevo 1963, str. 92

Simić Vasilije:
Istoriski razvoj našeg rudarstva. Beograd 1951, str. 9—13, 225, 235

Šišić Ferdo:

Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara Zagreb 1925, str. 143_146

Tackholm:
Stedien iiber den Bergbau der Romischen Kaiserzeit. Upsala 1937, str. 98 Trau. Sammlung Franz

Trau.:
Miinzen der Romischen Kaiser. Wien 1934. str. 27, 36 Vasić Miloje: Pincum ili Veliko Gradište. »Starinar« Srp. Arh. dr. god. XI, br. 1_2, str. 43—45, 53, Beograd 1894

Vasić M.:
Mowat R.: Eclaircissements sur les monnaies des mines. Pariš 1894 (recensija u rubrici »Ocene i prikazi« u »Starinar«. S.A.D. God. XI 1894, br. 3—4, str. 139—143

SUMMARY

The author describes the appearence and significance of Roman so-called mining coins bearing the names of various Illyric provinces: Noricum, Pan-nonia, and Dalmatia. These coins were coined for the use in mines in the above provinces, since 98 until 180 A. D. After stating the geographic data relevant to the above provinces, the author discusses in this article the meaning of the words METALLA and PINCENSIA. Thereupon, the organization of Roman mines, the workers officials working in them, etc. are presented and the ubication of the mines Pincum and Aurelianae discussed. Analysing the data on important mines in various parts of the Roman province Illyri-cum, the author tries to ascertain he fact where chould have been situated the main mining centers for requirements of which the coins in question were coined and where probably were located the respective mints. Summarizing all these data, the author comes to the conclusion that at present it is not possible to ascertain the mine in the province Noricum for which the coins bearing the inscription METALLI NORICI were coined, while for the coins bearing the inscription METALLI PANNONICI and DALMATICI could be said, with a fair certainty, that they were coined for the purposes of the mines that had their center in Domavia (Srebrenica) and the coins bearing the inscription DARDANICI were coined for the purposes of the mines in Ulpiana (Lipljan). The author examines the statements of various foreign and national numismatic experts (from J. Eckhel to K. Regling) with regard to the question: for what purpose were coined and what have repre sented in Roman coining these coins? Furthermore, the author states that these coins were coined in the mines of various Illyric provinces for the purpose of paying off the workers working in them. These coins served as a substitute for the small copper Senate coins of which there were not sufficient quantities in circulation in the period between the years 98 — 180 A. D. in the province Illyricum. The mining coins served also in the trade between miners and the inhabitants of localities where the respective mines were located. — At the en dof this article, a catalogue of various types of Roman mining coins is presented and some typological and metrological observations on these coins are disclosed.