novac turskih sultana
pocetna.gif


NOVAC TURSKIH SULTANA



Svoju pojavu na historijskoj sceni nomadsko pleme turaka Kaji najavilo je nizom vojnih pobjeda za račun selđučkih sultana, koji su vladali centralnim dijelom Azije. Za učinjene vojne usluge dobilo je ovo pleme dozvolu da se nastani na sjeverozapadnim granicama selđučke države i brani je od Mongola. U gradu Surgute 1258. godine rodio se tadašnjem plemenskom vladaru Ertogrulu sin Osman (vladao 1288-1326), koji stupivši na prijestolje uzima titulu "sultan". Naslijedivši prijestolje ostvaruje blistav niz pobjeda protiv zapadnog susjeda Bizanta, što dovodi do brzog uspona turske vlasti. S njegovim sinom Orhanom (1326-1359) nastavljena su pobjedonosna osvajanja: zauzeti su Brus, Nikea i Nikomedija. Zauzimanjem Galipolja on je započeo turska osvajanja u Evropi (1358) a uspješno je završio i ujedinjenje malih nezavisnih turskih državica u Aziji u jednu centraliziranu državu.


Osnivač dinastije Osman, nije kovao svoj novac već je u upotrebi bio novac selđučkih sultana. Njegov sin i naslijednik Orhan, uključuje Tursku u historiju svjetskog novčarstva. On počinje kovati srebrni novac koji je nazvan "AKČA", što dolazi od iskvarenog grčkog "aspron" - bijel. Da bi se ovaj novac razlikovao od sličnog novca, koji su kovali seldučki sultani, nazivan je i "AKČE-I-OSMANI" (Osmanlijske akče), a bio je i lakši za 2,5 puta (1,32 grama). Ovaj novac je kovan od 90% srebra, ali se točno ne zna koliko je akči kovano iz 100 grama srebra. Na aversu novca ispisana je izreka "Nema boga do Alaha, Muhamed je božji poslanik". Na pojedinim primjercima se nalaze i imena prva četiri kalifa: Ebu Bakra, Omara, Osmana i Alije. Na naličju ovog prvog turskog novca je napis: "Veliki sultan Orhan sin Osmana, da čuva Alah carstvo njegovo". Obzirom da nema pouzdanih historijskih izvora niti otisnute godine na novcu, pretpostavlja se da je kovanje ovog novca počelo 1328/29. godine.


Kada je nastalo kovanje bakarnog novca nazvanog MANGURE, MANGIR, MANGUR točno se ne može reći, no najvjerojatnije za vrijeme sultana Murata I (1326-1389). Po izgledu, ovaj prvi bakreni novac malo se razlikovao od srebrnih akči Orhana. Bakrene mangure kovane u Siriji nazivane su FULUS. Od kraja XV stoljeća mangure se kuju u svim kovnicama gdje i aspre.


Na prvom srebrnom i bakrenom novcu još uvijek nema ni oznake kovnice ni godine kovanja, no može se sa sigurnošću smatrati da se kovnica novca za Orhana i Murata I nalazila u njihovoj prijestolnici Brusu. Za vladavine Bajazita II (1481-1512) uvodi se otiskivanje godine na novcu i to godine stupanja sultana na prijestolje. Kovnice u Sjevernoj Africi i u Bagdadu nisu se striktno pridržavale ovog pravila, već su otiskivale i godine kada je novac emitiran. Međutim, od vremena Mustafe III (1757-1774) počinje se utiskivati godina vladanja sultana, što omogućuje točno datiranje emisija. Oznaka godine vladanja nalazi se na aversu iznad riječi BIN, ili na reversu novca iznad riječi DURIBA. Dakle, ako se iznad jedne od ovih riječi nalazi broj 1,2,3 ili neki drugi, to znači da je novac kovan u označenoj godim vladanja sultana, i koja, kada se zbroji s navedenom godinom stupanja sultana na prijestolje, daje godinu kovanja novca.


Odnos između srebrnog i bakrenog novca nije bio konstantan. Obično je 8 mangura vrijedilo 1 akču, ali se u zavisnosti od mnogobrojnih činilaca ovaj odnos vremenom mijenjao. Već od kraja XIV stoljeća akče se kvalitetno "kvare", kao u ostalom i sav drugi novac u Evropi. Tako na primjer, Bajazit I (1389-1402) kuje u Kratovu akče veoma loše kvalitete. Akča prve polovice XV stoljeća ima promjer 12-14 mm, a težinu od 0,95-1,16  grama. Ove dvije nominale, akča i mangura ubrzo su se pokazale kao nedovoljne u trgovini.  Da bi se ona olakšala, dozvoljena je upotreba stranog novca, srebrnog-groša, turski nazvanog "KURUŠ i zlatnog, prvenstveno venecijanskih dukata koji je dobio naziv "ALTUN FUNDUKLI".


Početkom XV stoljeća, nova najezda Mongola pod vodstvom Tamerlana u borbi kod Ankare (1402), nanijela je težak poraz Bajazitu I. U borbi je zarobljen sultan i jedan od njegovih sinova. Poslije ovog poraza, tursku državu je mnogo  godina uništavao građanski rat između preostalih Bajazitovih sinova. Sve se ovo odrazilo i na emitiranje novca. Istovremeno novac kuju Mehmed I (1413-1421), koji je na kraju i pobjeđio u borbi za prijestolje, ali i njegova braća Sulejman Čelebi i Musa Čelebi. Pokušaj četvrtog brata Ise Čelebije da ovlada prijestoljem bio je toliko neuspješan i kratkotrajan, da nije uspio kovati vlastiti novac. Pri kraju vladanja  Mehmeda I   pojavio se  i  peti pretendent na prijestolje, izdavajući se za kod Ankare nestalog Bajazitovog sina Mustafu. I on je kovao novac koji je danas veoma rijedak.


Na novcu Sulejmana Čelebija (1402-1411) po prvi put se na novac stavlja ime mjesta kovnice u kojoj je novac kovan. S rijetkim izuzecima (na mangurama) ovaj običaj je nastavljen i za vrijeme vladanja svih ostalih sultana. Za vrijeme njegovog vladanja na novac se stavlja i "TUGRA" - sultanov službeni monogram, koji se sastojao od njegovog imena i titule. Ovaj običaj se je zadržao sve do XX stoljeća. Inače, na turskom novcu se nisu prikazivale slike ljudi ili životinja, što je proizlazilo iz odredbi "hadisa", uz Kuran, glavnog vjerskog i pravnog izvora islama. U njemu su po predaji, zabilježene riječi i djela proroka Muhameda. Od toga se odstupilo samo u dva slučaja: na rijetkom novcu Sulejmana I i na mangurama Mehmeda II, kovanim dok je on još bio prijestolonasljednik u Ajasuluku 859. godine po Hedžri (= 1459.g.). Na tom novcu prikazani su lav i zmaj. Uslijed nemogućnosti prikazivanja drugih motiva na turskom novcu, ornament je bio vladajući motiv. Izuzetno su lijepa i maštovita arapska slova na turskom novcu, naročito na zlatnom novcu kovanom u Istambulu. Na njemu su najčuveniji kaligrafi carevine ispisivali arapska slova na 12 načina. Naročito se u ovome ističe ispisivanje carskog monograma-tugre. Tek u XIX i početkom XX stoljeća novac se počinje ukrašavati cvijetnim motivima, takozvanim "motivom četiri cvijeta" (divlje ruže, tulipana, zumbula i karanfila).


Poslije osvajanja Konstantinopolja od strane Mehmeda II (1453.g.), počelo je kovanje otomanskog zlatnog novca "ALTINA". Težinu mu je iznosila 3,5 grama, a natipis na njemu ostat će uzor za sav ostali turski zlatni novac skoro četiristo godina. Inače, u zapadnim arhivskim izvorima nalazimo posredne podatke o kovanju dukata od sirane turskih sultana i ranije, ali to su bile imitacije venecijanskih dukata. Do danas su poznate tn emisije prvih turskih dukata iz 1478, 1479 i 1481. godine. Na svim ovim dukatima natpis na aversu glasi: "Sultan Muhammed bin Murad Hanlzzc nasaruhu zuribe fi 883" (Sultan Mehmed sin Murata Hana svijetla mu pobjeda bila. U Konstantinovu gradu, iskovano 883). Na reversu je natpis: "Sultan ul-berrein ve hakan-ul-bahrein el-sultan ibn-is-sultan", (Sultan oba kopna i gospodar oba mora, sultan sin sultana). Prvobitni odnos altina-akče-mangure nije poznat, tek 1548. godine je objavljeno da jedan altin vrijedi 60 akči. U vrijeme sultana Bajazita II (1481-1512) zlatni novac počinje se kovati i izvan prijestolnice, najprije u Serezu. Početkom njegove vladavine, tokom 18 dana, njegov mladi brat i pretendent na prijestolje Đema kuje novac u Brusu. No on je kasnije neslavno završio kao sužanj u Italiji.


Šesnaesto stoljeće je period najvećeg sjaja i procvata Turske carevine. Poslije pohoda Selima I (1512-1520) teritorij carevine se proširio na istok osvajanjem Sirije, Egipta i Arabije (1517) Selim I osim što kuje novac u mnogobrojnim kovnicama širom carevine, kuje monete i u Kratovu, Srebrenici i Novom Brdu. Njegov nasljednik Sulejman I (1520-1566) je proširio još više granice carevine. Krajem njegove vladavine turska država se prostirala od srednjeg toka Dunava i ušća Dnjestra na sjeveru, do gornjeg toka Nila na jugu i od rijeke Tigra i jezera Urmij na istoku pa do južnih obala Sredozemnog mora i Gibraltara na zapadu.

Ova osvajanja su donijela i ogromna materijalna dobra. Oko 25 gradova je kovalo novac za Sulejmana I, a srebrni rudnici Srbije, poznati po količini i kvaliteti rudačc, osvojeni još 1455. godine, bili su vrlo važni za Tursku i za uspon aspre. Medu gradovima u kojima se kuje novac za ovog suliana su i Kratovo, Kučajna, Skopje, Srebrenica, Novo Brdo i Beograd. U pojedinim od ovih gradova (Beograd, Novo Brdo) osim aspri kuju se i zlatni altini. Sultan Sulejman II (1566-1574) uvodi u upotrebu novu vrstu zlatnog novca koji je nazvan "SELIMI". Između ostalih kovnica on svoj zlatni novac kuje i u Čajniču, a aspre u Kratovu, Kučajni, Srebrenici, Beogradu i Ohridu. Njegov nasljednik Murat III (1574-1595) pored već navedenih kovnica emitira zlatni novac i iz Srebrenice. U vrijeme ovog vladara kuje se interesantan četvrtasti novac u Tuniskoj kovnici koji je nazvan "HARUB''.


Za sultana Mehmeda III (1595-1603) pojavili su se zlatnici na kojima je oznaka kovnice ''Bosna-saray" koja još od ranije kuje aspre. Za njegovog nasljednika Ahmeda I (1603-1617) dolazi do poboljšanja u kvaliteti metala aspri čija je težina bila 1,5 karata, Mala jedinica mjere za težinu. Tokom vremena i u pojedinim državama razlikujemo više vrsta karata.   Turski  K. je  imao  težinu  od  0,206 grama. Zakonom od 1869. godine težina jednog K. utvrđena je na 0,20 grama. a po propisima 1607. godine iz jednog drama Jedinica mjere za težinu koja je dugo vremena bila   jedna   od   najpoznatijih   i   najraširenijih mjera na Bliskom istoku i Balkanu. Postojalo je više vrsta drama. Turski D. prvobitno je imao težinu od 3,18 grama. Polovinom XIX stoljeća težina mu je utvrđena na 3,212 grama. Uredbom od 1869.godine propisano je da jedan D. se ima računati 3,207 grama. srebra kovano je 9 aspri. Ovo poboljšanje aspri bilo je kratkotrajno i vrijednost akče je ubrzo pala što je prouzrokovalo porast vrijednosti zlata i kvalitetnoga inozemnog srebrnog novca koji se još od ranije upotrebljavao uporedo s turskim novcem.


Početkom XVII stoljeća za sultana Osmana II (1618-1622) učinjen je pokušaj emitiranja krupnog srebrenog novca radi popune praznine između akče i altina. Kovan je "ONLIK" čija je težina bila oko 3 grama a vrijednost 10 akči. Sultan Osman II je pokušao popraviti i kvalitetu akči pa su 1619. godine sakupljene  sve  ranije  kovane  akče  i od njih su iskovane nove, koje su nazvane ĐEDID AKČE, a kovani su i komadi u vrijednosti od 8 akči koji su nazvani "OSMANI". Za Murata IV (1623-1640) počinje kovanje novog tipa novca nazvanog "PARA", čija je težina bila 1,10 grama a vrijednost 4 akče. Iz 100 drama srebra kovano je 250 para. Ova nominala, malo emitirana tokom XVII stoljeća, kasnije se sve više kuje a uslijed toga postepeno dolazi do istiskivanja iz upotrebe akči. 1 pored svih pokušaja da se kvaliteta novca stabilizira, on se i dalje kvari te sultan Ibrahim (1640-1648) pokušava to spriječiti zatvaranjem mnogobrojnih lokalnih kovnica u unutrašnjosti carstva ozloglašenih zbog kovanja loših moneta. Tada s radom prestaje i kovnica u Kratovu.


Krajem XVII stoljeća Turska se našla u veoma teškom položaju. Od 1683. godine do 1699. godine ratuje protiv niza zemalja: Austrije, Poljske, Rusije, Venecije što je iziskivalo velike materijalne izdatke, koje je bilo teško financirati uslijed prazne blagajne (hazne), loše monete, siromašnog stanovništva i osamostaljenih lokalnih funkcionara koji nisu mnogo marili za centralnu vlast u Carigradu. U to vrijeme, kako navodi Evlija Čelebija, dnevno su se u carigradskoj kovnici za izradu novca trošile 44 oke Rasprostranjena turska težinska mjera koja je tokom vremena imala različitu težinu. Početkom   XVI   stoljeća   težina joj  je  bila   1,225 kilograma i dijelila se na 400 drama. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća O. se cijenila na okruglo 1,400 kg. Osim turske O. postojale su i druge. srebra i 440 oka bakra što, kada se preračuna, iznosi 17 tona srebra godišnje.

 Nasljednik Mehmeda IV, koji je svrgnut sa prijestolja vojnim udarom, sultan Sulejman II (1687-1691) pokušao je popraviti ovu katastrofalnu situaciju turskih financija. Tako je emitirao novac u veličini talira, nazvan "KURUŠ", čija je vrijednost bila 40 para ili 120 akči. U Evropi je ovaj novac nazvan "PIJASTER". Kovana je i polovica ove nominale, nazvana "IGIMIRLIK", koja je imala vrijednost 20 para ili 60 akči. Težina ove monete, znatno manja od evropskog talira, bila je 19,25 grama što približno odgovara težini južnotirolskog guldena (2/3 talira). Godine 1688. da bi se osigurala sredstva za nastavak ratovanja počelo je kovanje čisto bakrenog novca, mangura. U kovnici u Carigradu kovanje ovog novca na tada suvremeni način povjereno je Englezu Morganu i obraćeniku iz Livorna Mustafa-agi, koji je bio zarobljen prilikom zauzimanja Kandije. Za potrebe nove kovnice u kojoj se kovao ovaj bakreni novac podignuta je u Carigradu nova mahala nazvana Tavšanlaš. U fermanu izdanom te godine (1688.) o kovanju bakrenog novca naređeno je da se iz jedne oke bakra mora iskovati 800 mangura i, na osnovi toga, 2 mangure su bile jednake jednoj akči. Krajem iste godine novim fermanom njihova vrijednost je izjednačena.

 Za vladavine ovog sultana kuju se mangure i u Bosni. Odobrenje za kovanje mangura dobio je i Husein paša. Novac je kovan po istom kalupu i iste težine kao u prijestolnici. Kovnica mangura u Sarajevu se nalazila u Kazanđiluku, a poznate su dvije emisije, iz 1099. god. po H. (1688.) i 1100. god. po H. (1688/89). Na aversu ovih moneta je sultanova tugra dok je na reversu tekst, arapskim pismom: "Duriba fi Saray" (Kovano u Bosni), ali do danas nije utvrđeno gdje se ona nalazila. Prečnik ovih mangura je 19 mm, a težina im je 2,16 grama.


Broj kovnica i dalje je smanjivan tokom XVII stoljeća i za sultana Sulejmana II (1687-1691) i njegovih nasljednika radile su samo dvije stalne kovnice, u Carigradu i Kairu. No i pored svih pokušaja da se popravi financijska situacija već za njegova brata i nasljednika Ahmeda II (1691-1695) akča doživljava najveći pad vrijednosti i kvalitete u svojoj historiji. Tada po 400 akči ide u jedan venecijanski cekin. Krajem XVII stoljeća njena težina je bila svega 0,13 grama. Sultan Mustafa II (1695-1703) pokušava popraviti situaciju uvodeći strožiju kontrolu u kovnicama i otvaranjem kovnice u Izimiru i obnavljanjem rada kovnice u Adrianopolju. Njegov nasljednik Ahmed III (1703-1730) uvodi u upotrebu višestruke zlatnike čija je težina bila 17,039 gr, 15,836 gr. i 6,615 grama, kao i manje nominale. Njegovi nasljednici kuju sličan novac.


Druga polovica XVIII stoljeća je epoha daljeg razvoja robnonovčane privrede. Srebrne monete se kuju u velikim količinama, naročito manje nominale, od 10, 5 i 1 pare pa čak i od 1 aspre. Nakon rata s Rusijom 1768-79. godine centralna vlast u Turskoj je skoro prestala funkcionirati jer je carstvo bilo podijeljeno na polunezavisne pašaluke. U isto vrijeme novac je u velikoj mjeri kvaren. Pod Selimom III (1789-1807) je 1798.g. kovan tako loš novac da su lažni groševi, koji su kovani od strane falsifikatora, bili bolji od legalnog državnog novca, a dolazi i do prave poplave različitog zlatnog i srebrnog novca. Da bi ovom haotičnom stanju stao na kraj je sultan Mahmud II (1808-1839) fermanom iz 1811. godine odredio vrijednost srebrnog novca prema groševima:
Yaldiz = 12 groša
Mađarija = 11,5 groša
Funduk = 10 groša
Misirski Zerri Mahbup = 6,5 groša
Zerri Mahbup = 5,5 groša


Sultan Abdulmedžid (1839-1861) počinje kovati veoma lijep i krupan srebrni novac koji po njemu dobija naziv "MEDŽIDIJA". Promjer ovog novca je 37 mm a težina oko 12 grama, a vrijednost mu je bila 20-24 tadašnja groša. Istovremeno je kovana i zlatna medžidija. Za sultana Abdulhamida II (1876-1909) u upotrebu kao novčani metal ulazi i nikl. Od ovog metala novac se prvi put kovao u egipatskoj kovnici. Za njegova nasljednika Mehmeda V (1909-1918) prekida se tradicija kovanja novca sa ustaljenim tekstom, pa se tako kuje moneta (1911.g.) u vrijednosti 40 para na kojoj je tekst: "Nuriyyat, Musavat, Adalet" (Sloboda, jednakost, pravda). Za vrijeme posljednjeg turskog sultana Mehmeda VI (1918-1922) nije došlo do hitnijih promjena u turskom novčarstvu.

Zbacivanjem sa prijestolja posljednjeg turskog sultana završila se dugotrajna i veoma bogata novčana historija Osmanlija koja ni do danas, u nekim svojim elementima, nije detaljno proučena i dovoljno istražena uslijed činjenice da su tokom vijekova radile mnogobrojne kovnice, razasute širom ogromne carevine, a sačuvalo se relativno malo pisanih izvora, posebno iz ranijih perioda carevine, pa još uvijek ima neriješenih pitanja i činjenica podložnih korekciji.

 

Literatura:

1.     V.Vinaver,  Pregled istorije novca u jugoslovenskim zemljama XVI-XVII veka, Beograd, 1970.

2.     D.Tesla-Zarić,    S.Stojković,    Katalog    novca osmanske  imperije  sakupljenog na  području SFR Jugoslavije, Beograd, 1974.

3.   G.Elezović, Turski spomenici, knj.  1, Beograd, 1940.

4.   Ć.Truhelka, Jedan nalaz turskih akči iz Macedonije, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1919.

5.   V.Kondić, Novac u Beogradu, Beograd, 1967.

6.   N.Pera, Osmanlilarda Madeni Paralar, Istanbul, 1968.

7.   S.Rizaj, Turska kovnica novca  (darbahane)  u Novom Brdu, Skoplju i Kratovu, Arheološka istraživanja, knj. III, Priština.

8.   G.Elezović,   Tarapana  (Darb-hane)   u  Novom brdu-turske   akče   (aspre)   kovane   u   kovnici Novog   brda,   Istorijski   časopis,   II,   Beograd, 1951.

9.   A.A.Bikov,   Moneti   Turcii   XIV-XVII   vekov, Leningrad, 1939.

 

 

Slavoljub Petrović , Šabac

 

1. Osman I 699.— 726. 1288.—1326.  
2. Orhan I 726.— 761. 1326.—1358.  
3. Murad I 761.— 792. 1358.—1389. sin Orhana 1
4. Bajezkl I . 792.— 805. 1389.—1403 sin Murada I
5 Mehmed I. Čelebi 816.— 824. 1413.—1421. sin Bajezida I
6. Murad II 824.— 855. 1421.—1451. sin Mehmeda I
7. Mehmed II. Fatih 855.— 886. 1451.—1481. sinMurada II
8. Bajezid II . 886.— 918. 1481.—1512 sin Mehmeda II
9. Selim I. Jaiiz (1. kalif) 918.— 926. 1512.—1520 sin Bajezida II
10. Sulejman I. Kamini 926.— 974. 1520.—1566. sin Selima I
11. Selim II 974.— 982. 1566.—1574. sin Sulejmaina I
12. Murad 111 982.—1003. 1574.—1595. sin Selima II
13. Mehmed III 1003.—1012. 1595.—1603. sin Murada III
14. Ahmed I 1012.—1026. 1603.—1617. sin Mehmeda III
15. Mustafa I 1026.—1027. 1617.—1618. sin Mehmeda III
16. Osman II 1027.—1031. 1618.—1622 sin Mehmeda III
  Mustafa I 1031—1032. 1622.—1623.  
17. Murad IV 1032.—1049. 1623.—1640. sin Ahmeda I
18. lbrahim I 1049.—1058. 1640.—1648 sin Ahmeda I
19. Mehmed IV 1058.—1099. 1648.—1687 sin Ibrahima 1
20. Sulejman II 1099.—1102. 1687.—1691. sin Ibrahima I
21. Ahmed II 1102.—1106. 1691.—1695. sin Ibrahima I
22. Mustafa II 1106.—1115. - 1695—1703. sin Mehmeda IV
23. Ahmed III 1115.—1143. 1703.—1730. sin Mehmeda IV
24. Mahmud I 1143.—1168. - 1730.—1754. sin Musitafe II
25. Osman III 1168.—1171. 1754.—1757. sin Mustafe II
26. Mustafa III 1171.—1187. 1757.—1774. sin Ahmeda III
27. Abdulhamid I 1187.—1203. 1774.—1789. sin Ahmeda III
28. Selim III 1203.—1223. 1789.—1807. sin Mustafe III
29. Mustafa IV 1223 1807. sin Abdulhamida I
30. Mahmud II 1223.—1255. 1808.—1839. sin Abdulhamida I
31. Abdulmedžid I 1255.—1277 1839.—1861. sin Mahmuda II
32. Abdulaziz 1277.—1293. 1861.—1876. sin Mahmuda II
33. Murad V 1293. 1876. sin Abdulhamida I
34. Abdulhamid II 1293.—1327. 1876.—1909. sin Abdulmedžida I
35. Mehmed V 1327.—1336. 1909.—1918.  
36. Mehmed VI 1336.-1341. 1918.-1922.  




Rudnički zakon Sulejmana I

ĆIRO TRUHELKA, Zagreb 1936, Numismatika
vjesnik Numizmatičkog društva u Zagrebu


Zakon sultana Sulejmana I. o srebrenim rudnicima i kovnicama akča u Bosni i susjednim zemljama

Zemaljski muzej u Sarajevu ima u svojoj zbirci turskih rukopisa jednu zanimiv kodeks, koji uz nekoliko drugih starih zakonika sadrži i četiri zakona sultana Sulejmana Vel., kojima se ureduje rudarstvo na području Balkana. Jedno je ferman od god. 943. izdan kadijama u Novom Brdu i Kratovi, kojim se određuju u interesu carskog fiska (hasi-hamajuna) neke ustanove administrativne naravi a tomu je kao dodatak dan posebni kanun, što ga donosimo niže u prijevodu. Treći zakonik je Kratovski kanun od 25. muharema 943. a četvrti je opširni zakonik, gdje su pod naslovom Kanun kadimi sas, stari saski zakon, recipirane ustanove starog saskog rudarskog zakona.

Svi ovi zakoni imadu neprocjenivu znanstvenu vrijednost, jer nam daju detaljnu sliku rudarske organizacije u Bosni i susjednim zemljama a onaj (drugi), što ga donosimo u prijevodu, važan je naročito stoga, jer nam u najkonciznijoj ali preglednoj formi predočuje kovanje akči. Tu su prikazani svi metalurgički postupci u rudniku i u talionici i svi postupci u kovnici novca, a u ovom potonjem dijelu i ustanove, koje imadu carski has ili krunsko dobro osigurati od svake uskrate zakonitih mu prihoda.


Ius cudendae monetae postavio je Sulejman tim zakonom na novu bazu. Svaki rudar imao je pravo, da svoje srebro u carskoj kovnici prekuje u akče, za što je kovnici plaćao stanovite troškove, a carskom hasu osim desetine još i stanovite takse te mu je čisti ostatak predan na slobodno raspolaganje. Ovakom liberalnom ustanovom postigao je sultan Sulejman dvoje: srebrno rudarstvo je u Bosni i susjednim balkanskim zemljama ponovno oživjelo i razvilo se takom intenzivnošću, da su skoro sve srebrne žile do dna iscrpljene a od prihoda, što ih je sultan od toga dobivao, namaknuo je ona velika novčana sredstva, potrebna za njegove velike ratne operacije. Kovanje akči nije se ograničavalo na samu carsku kovnicu, nego je dozvoljeno svim srebrnim rudnicima i tako su se akče po našem zakoniku kovale u majdanima u Kratovi, Sidrekajsi, Novom brdu, Janjevu, Žežni, Zablani, Bjelasici, Trijepči, Bosni, Brveniku, Srebrnici, Rudniku a kako nam dokazuju sačuvani primjerci akča, postojale su kovnice i u Čajnici, Skoplju, Kočani, Resini, Biogradu a izvan našeg teritorija u Seresu, Tiri, Drinopolju i Carigradu.

O akčama pisao sam, priopćujuć jedan nalaz iz Macedonije, god. 1919. u »Glasniku zem. muzeja u Sarajevu« str. 99—118. i tamo sam naveo i dosta oskudne podatke iz poznate mi literature.

Glavna perioda, u kojoj su na našem teritoriju kovane akče, obuhvata doba Sulejmana I. Selima II. a donekle i Murata III. a točnije doba od 1520. do 1575. Vjerojatno je, da je izdašnost srebrnih žila u balkanskim rudnicima počela već za Sulejmana I. jenjavati i da ga je baš to ponukalo, da 1536. izdade svoje rudarske zakone, ne bi li time potaknuo rudare na življe istraživanje novih rudnih žila. Dva od četiri navedena zakona su datirana god. 943. = 1536. po Is. a nesumnjivo su i ona druga dva nedatirana izdana iste godine, jer ih smatramo kao nadopunu datiranih.

Na moju pobudu preveo je gosp. Fehim Spaho sva četiri zakona i priopćio ih u Glasniku zem. muzeja u Sarajevu 1913. str. 133 i d. Bio je to posao, oteščan obiljem do onda skroz nepoznatog tehničkog nazivlja, koje u riječnicima fali i koje je preuzeto dijelom iz hrvatskog jezika — dakako korumpirano — a dijelom iz njemačke terminologije saskih rudara, koju su Turci morali preuzeti. Uz to dolazi, da opis pojedinih tehničkih procedura nije uvijek najjasniji te je prevadača zamorio. To je razlog, da Spahin prijevod u glavnom doduše odgovara, ali da u pojedinostima ima nedostataka, za koje sam mislio, da ih u interesu stvari treba ukloniti. To me je ponukalo, da sam pokušao, neovisno od Spahinog prijevoda, načiniti novi a koliko mi je to uspjelo, prosuditi će čitatelj, sravniv oba prijevoda međusobno.


Odabrao sam za to samo onaj zakonik, koji nam do u sitnice prikazuje sve procedure, što ih ima proći ruda od časa, kada se obrete, pa do onog, kada iz kovnice izađe gotovi novac, jer mi se čini, da je baš taj zakon unikum svoje vrsti i da ni jedna evropska literat ura nema nešta slična.


Ovaj zakonik glasi:


Ovo je prema uzvišenoj zapovijedi i visokom carskom fermanu majdanski zakon i uredba, koja tumači stanje majdana i prema posebnom zakonu daje terminologiju i njenu upotrebu u majdanima Kratovi, Sederkisi, Novom brdu, Janjevu, Žežni, Zablani, Bjelasici, Trijepči, Bosni, Brveniku, Srebrnici, Rudniku i drugim."


Naprimjer: U majdanima ima u svakom pojedinom cehu (U originalu piše tu i na mnogo drugih mjesta čah ili cah. F. Spaho prevodi tu riječ sa rov, rupa; ali ja držim, da je to isto što i ceh, dakle korumpirano njem. Zeche. Pošto ova riječ označuje suvisli sistem rovova i rupa a ne pojedini rov, gubi netočnim prijevodom i cijeli tekst jasnoću i zato sam ju redovito prevodio sa ceh.) 64 dijela, t. j. u svakom ima 64.

Ako treba započeti novi rov, pošto koji vještak inovjerac ili koji rudar sam sazna za znakove rudne žile, on, po majdanskom zakonu, donosi onamo raspelo ili križ. Oni, koji žele ondje postati dioničari, došav onamo, uzimlju od spomenutog inovjerca svaki po jedan, po dva ili po više dijelova, koliko je već koji moguć i uzev od onog inovjerca dozvolu, daju za svaki udio po jednu akču nastupnine.( U originalu je tu riječ avaz, kojoj nisam našao u riječnicima pravo značenje. Po smislu znači kupovninu ili možda neku vrst kapare.) Onomu inovjercu dadoše ime uzbojnik a sudionicima onoga rova vele vark. (Vark dolazi u zakonicima i u formi Kivark, givark i odgovara saskom Werk, Gewerk kako se u staroj rudarskoj praksi zove sudionik ceha.) Zatim traže rudu.


Dok ne stignu do rude vele rovu, koji će iskopati, p a u n. ( Paun je nj. Bau t. j. građa od greda, kojom se osigurava rov, da se ne oruni ili čak prolomi) Ruda ima primjerice od nekoliko vrsti. Tako je neki put bude dublje pod zemljom a čas bude, da je onaj rov izmiješan rudom, čas bude da je kamenit. Rudi, koja je srednja i bez kamenja, dadoše ime l e š n a (Lešna je možda u vezi sa njem. Losche.) a onoj, koja je kamenita, dadoše ime pusta k l u h t a. (Pusta kluhta je njemačko taube Kluft.) Neki put se dešava, da na onom mjestu, gdje se našla pusta k l u h t a, nema koristi te je se okane, jer nije za posao a od spomenutih žila, koje se nadu pomiješane rudom, bude obilna prihoda. Bude katkada, da se, kopajuć nekoliko hvati, izgubi a katkada bude, da iz dana u dan postaje naprednija i kad se stigne, dolazi se do množine rude. Rudi ove vrsti dadoše ime g a n e v a. (Ganeva je za sada nepoznat izraz, ako nije možda krivo napisano mjesto njem. Gang.)

U takom se slučaju dešava, da se poslije ruda presiječe i prereže te ju traže, kopajuć unatrag i po stranama rova i desi se, da ju na jednom mjestu opet nadu. Ako ona, kopajuć ju, ide ravno dolje, vele ovoj rudi prava kluhta i onda je dobro.

I dešava se, da spomenute žile idu primjerice ravno strmo a dešava se opet da pravcem idu amo-tamo. One žile, koje idu ravno, imadu malo troška a one, koje vrludaju imadu većeg troška.

I onim cehovima, koji idu 100 do 150 hvati strmo dolje, dadoše ime pravi pravac a onim rupama koje idu 100 ili 150 hvati ravno te vrludaju otvara se na mjestu, gdje skreću unatrag, postrance put od 5—6 hvati i taj put prozvaše imenom š l a g. (Šlag je njem. Schlag t. j. prolaz, prosječen u šumama i rudnicima, radi ventilacije i prolaza.) I kopajuć odanle ravno, kada stignu do žile, koja ide u pravac, vele ovoj prema kanunu čistila. Na ovaj način nastane u nekim cehovima čistilo, pošto se izvadi jedan hvat i ide sve dok ne stigne na dno ceha. Na taj način bude na dnu na sve četiri strane rudnih žila. Dnu vele ž o l,(Žol je njem. Sohle t. j. podnica rova, naročito, ako je obložena gredama, na kojima kola bolje jure te se ovakova u jednom kanunu zove i bužolija, što odgovara njem. Buchensohle.) žili na strani lijeve ruke vele i š t u r t (Šturt ili štorna je njem. Sturz.) a gornjoj žili vele f i r š t e. (Firšte je njem. First. U tekstu se veli, da se daje nazivlje za sve četiri strane na dnu rova, međutim se navode samo tri: žol, šturt i firšte.) I tako su nadjeli ime svim četirim stranama.

U spomenutom žolu, ištoni, ziade (U tekstu je tu riječ zijađe, što znači više, ali ona tu nema smisla te izgleda, da je to naziv za četvrtu stranu koja u gornjoj stavci fali. Možda je to korumpirano njem. Seite.) i f i r š t u vade rudu i meću u kožnatu vreću, kojoj vele ž a k. (Žak njem. Sack.) Ako na ovom mjestu, gdje se vadi ruda, kopa jedna osoba zovu to jednoradnim, (Išlik posao, ima tu značenje jednodnevne izrade.) a ako kopaju dvije osobe, zovu to dvoradnim.

I ako se na žolu silazi i vraća, vele onomu mjestu čistilo. Tamo se stalno postavljaju dva momka i, okrečuć h a š p e 1 o m, (Hašpela, nj. die Haspel, može se prevesti sa našim vitao.) izvlače i vuku gore na usta rova, bilo rudu, bilo što drugo čemu vele i š l a g n a (Šlagna ovdje neče odgovarati njem. Schlacke nego riječi Schlag.) I momcima, koji su na tom vitlu (hašpeli) vele onomu gore, koji vuče, dornar i šonar (Domar je možda krivo pisano mj. hornar jer se u njemačkoj terminologiji ručica na vitlu zove Horn. Šonar mi je za sada nepoznata po:ijekla.) a onomu momku, koji stroj (dolap) okreće, vele t r a j b a r. (Trajbar je njem. Treiber.)

I svim momcima ceha postavljen je poglavar, komu vele hutman, ( Hutman sačuvalo se u Bosni do danas u istom značenju.) koji nadzire rudu onoga ceha te ju daje tovariti na tovarne konje i odprema u strojarnicu č a r h (Čarh, koja riječ u turskom znači prvobitno kolo, upotrebljava se obično za svaliti mehaničku napravu ili radionu pa sam ju zato prevodio sa stroj, strojarnica)

I vlasniku onih konja vele f r e n i k. (Frenik, frenić je za sada riječ nepoznata porijekla.)

I donesav rudu, koja se ima prati, peru je vodom na napravi načinjenoj od dasaka. Onomu mjestu i daščari vele p l a k n i c a, lopati, kojom se miješa vele k r a c n a (Kračna, kracna je njem. Kratze.) a daščicama s kojim se miješa vele c i r p. (Cirp je hrv. crijep, ikavski crip.) Momku sa lopatom vele m e š a j i č (Mešajič je hrv. miješač.) a onomu momku sa daskom vele capa r ( Capar je kovanica od turske riječi capa = motika sa našim nastavkom -ar.) i pločar. (Pločar je radnik, koji radi pločom.)


I ispod toga napravili su jamu i toj jami vele ž o n i k. I onuda u blizini načinili su kuću, kojoj nose čistu rudu i tamo ju pohranjuju a toj kući vele k i r a m. (U tekstu kiram je njemačko Kram a znači kuću ili kolibu od dasaka.) I rudu, koja ostane u onoj jami peru ponovno, a pošto ju očiste, opet ju peru u plaknici te ovoj rudi vele č a g l i n a. I niže od toga prave opet jamu i rudi, koja se tamo nade isprana, vele prečaglina a rudi, što se nade pod njom u potoku vele k e t o k. ( Ketok ili ćetok mi je po značenju i etimologiji nepoznata riječ.)

A plaći, koja se daje cehovskim momcima vele pomoć a poglavici svih momaka u cehu i izvan njega vele h u t m a n n. Rečeni dolazi i preuzimlje od dioničara ceha, koliko prema udjelima na njih otpada plaće i daje svaki tjedan momcima. Njihova služba je pravednost i povjerenje a hutmana, koji bi pronevjerio, neka kazne i svrgnu.


Kada bude mnogo rude te ju treba vagati, spomenuti hutman obavješćuje emina, pisara i efendiju (t. j. kadiju) te javlja onima, koji drže dijelove u rovu i sastavši se svi, izmjere. A kao mjeru ustanovili su k i l u i tu kilu zovu po kanunu č e t v i r n i k. I svaka kila ima 4 oke i vele joj po saskom kanunu kapa i u svake kape ima 8 č a š a, to je po potrebi kanuna k u t l a. I po četiri ovih kila su tovar hamel (Hamel je arapska riječ i znači tovar, teret.) a dvije kile su pola tovara, čemu vele polovac.

( Kila, kil je turska mjera od 45 kgr. ali i opći naziv za mjeru težine. Ako se u tekstu veli, da ima 4 oke, to je očito pogrješno jer izlazi, da bi, računajuć po 4 kile na tovar, ovaj imao samo 16 oka, što je naravski nemoguće. Vjerojatno je, da je tu kila identična sa kratovskim kablom, kojega također ide četiri na jedan tovar a tri tovara na jednu hidžu, kako se navodi u zakoniku od 25. muharema 943. i koji važe 19 oka i 135 drama. Manje je vjerojatna predpostavka da je u tekstu pogrješno napisano da ima 4 oke mj. da stoji 44 oka u kom bi slučaju kila odgovarala starom kantaru ili sadanjoj kili (=45 oka).)


Pošto ovako porazdijele na 64 dijela i podijele (sc. dioničarima), vlasnici strojarnice (č a r h) kupuju od vlasnika udjela rudu, koja im prema udjelu pripada, a vlasnici strojarnice natovare kupljenu rudu na tovarne konje i šalju u svoje strojarnice. I dužnost je kupaca, da popisuju rudu posebice a majdanski pisar pravi s kadijom spis, povadi im imena iz knjige i načini t e z k e r e, koje neka im daje u ruke. Onima, koji kupuju rudu, vele po saskom zakonu vatrok. (Vatrok jamačno odgovara riječi vaoturk, valturco u našim sredovječnim listinama, koje riječi u Sulejmanovom zakoniku dobivaju prvi put ispravno tumačenje kao oznaka za prekupce rude.) I ovi neka ju prema tezkerama, što ih imadu u rukama, dadu p r ž i t i (Rošt, rožd je njemačko Rost; rošt etmek, rošte virmek = rosten. Prevodim zato sa pržiona i pržiti.) a pisari pržione neka također zapisuju u svoje knjige i neka sa znanjem kadije i emina stave u pržionu. Rudu, koja dođe u strojarnicu, valja sa znanjem kadije i emina izmjeriti i onda neka se prži.


Kada se polaže u pržionu, slažu po jedan red rude, jedan red drva i jedan red ugljena, jedan povrh drugoga, dok se ne napuni i onda upuštaju vatru. Pošto se prema tezkeri napuni rudom, oblijepi se blatom i pali 7, 8 dana. Kada to bude dovršeno, dolaze onamo sa kadijom emin i pisar i odvoje po kanunu tri tovara i svako tri tovara zovu po potrebi kanuna h i d ž a. (Riječ hidža kao terminus za težinu od 3 tovara fali u svim riječnicima i nalazi se tu i u kratovskom zakoniku od 25. muharema 943. po prvi put.) U ono tri tovara pomiješaju količinu od 12 kantara glede. Zatim sagrade peć sa po dva mijeha a svaki je mijeh dug i širok po 2 aršina, napune ju s ugljenom i sipaju kroz grlo peći rudu i kada se rastali, načine na jednom mjestu rupu, kuda će isteći. Kada se ovo koritu slično mjesto, napuni, izvadi se odanle. Na taj način bude od rude u peći nekoliko komada olova, koje izvade.


I na onoj peći radi četvero momaka; po dva pune peć a po dva ispražnjuju olovo, kada bude gotovo. I momcima, koji pune peć vele smećar a onomu, koji ispražnjuje vele o d k o p a r. Ona nečista ruda izvađena iz peći pomiješana je s olovom.


U blizini one peći napravi se jedan odžak i tamo se od čamova drveta načine četiri trupca t o m r u k a (Nije jasno, zašto će poslužiti ova 4 trupca ili tomruka od čamovine. Po tekstu polažu se na natovarenu peć i zapale; ali ako su oni samo gorivo, nije jasno zašto se unapred priređuju i zašto ih mora biti baš 4 na broju. Možda su od njih pravili t. zv. santrači t. j. masivni drveni okviri, kojima su izvana opisivali stare duhaonice, da se za vrijeme talenja rude ove ne bi rasprsle.) i pošto se onaj odžak izmaže pepelom pomno ga osuše i meću na nj drvo, natovare na to olovo a na olovo natovare opet one trupce i zapale. Za potpaljivanje ima dva mijeha. Kretnju ovih mijehova pokreće kolo i vatra bude jaka. Kada se ono olovo rastali i razžidča u odžaku te kada pod vatrom provrije, stvara se g l e d a kao kajmak. Osoba, koja poslužuje ovu peć, zove se po kanunu č i s t i l a c. Jedna osoba sa nekim dugim držalom u ruci, na čijem vrhu ima kukasto željezo, neprestano miješa i odstranjuje gledu sve dok glede ne ponestane te preostane srebro.


U vrijeme, kada se spomenuto srebro ugleda, jave to š a f a r i (Šalar je njem. Schaffer.) strojarnice kadiji, eminu i pisaru, da komade srebra, čim ih izvade zapečate. Kada se zapečati i dopremi u sudnicu, izvaže se i zapisuje u knjige. I na ovaj se način sabire u sudnici srebro, što se svake sedmice proizvodi, važe i onda se sa vlasnicima šalje u talionicu (k a l h a n e).
Sastavši se kadija, emin, majdanski pisar i pisar pržione svi u talionici, dodaju prema starom zakonu na svako 100 drama 5 drama bakra n e d ž a s (Nedžas znači nečistoća, prljavština, što ali u tekstu nikako ne odgovara. Spalio je po mom mišljenju posve ispravno preveo sa bakar, jer se kod rafiniranja srebra dodaje doista nešto bakra, koji olovo izjeda i tako srebro posve očisti.) i stave u odžak i pošto vatra rastopi te provrije, majstori, kojima je nadjenuto ime k a l d ž i (talioničar), promiješaju željeznom mašom ( Masa zovu se kliješte, kojima se vadi žeravica, ali i željezna lopatica, koja služi u istu svrhu. Riječ originala sejrendirub - biti »ugledan« odnosi se na onaj momenat, koji se u njemačkoj terminologiji zove »blicken«, t. j. kada sa površine žitke kovine nestane i zadnji trag nečistoće te srebro čisto zasja ili »progleda«. Tako očišćeno srebro zove se zato »Blick-silber« a ta se riječ u našim sredovječnim spomenicima sačuvala u nazivu pliko srebro.) da onaj bakar rastoči olovo i ono posve nestane. Pošto preostane čisto srebro te bude ugledano izvade ga.


Pošto je na ovaj način sve prženo srebro vlasnika srebra pročišćeno te je to svršeno, nosi se u srebranu i svi zvaničnici, kadija, emin, pisari i majstori dođu i sada izvagaju srebro pojedinih vlasnika i predaju ga s a h i b i-i a r u (Sahibi-iar. Iar znači finoću skupocjene kovine, sahibi-iar je prema tomu majstor, koji ustanovljuje finoću kovine, dakle isto što i njem. Munzwardein.) a kadija, emin, i pisari, svaki napose, zapisuju u svoje knjige i zapisuju za svaki dram po tri akče, ustanovljujuć mu time vrijednost.


I u onoj srebrani meće sahibi-iar preuzeto srebro u k e p č i j u (kašiku) i rastopi ga koliko god imade nobeta (reda) te načini s o b k e. (Sobke je nepoznata riječ, koju ni Spaho nije znao protumačiti. Možda je to korumpirana riječ šipka (verga, Barren, jer odgovara u tekstu opisanoj proceduri, da se u kašiki rastali određena količina srebra i izlije u šipke jednake težine. ) Kada navrši 13.000 drama, izlazi po jedan n o b e t (red) i pri tomu je zakon, da pržeći u kašiki bude 65 drama manjka. (Nobet je izmjenični red, u komu se nešto događa ili izrađuje te odgovara latinskom turnus.) Bude li ga više, mora to sahibi-iar nadoknaditi.

Majstori uzmu njima predano srebro i došav u strojarnicu (ćarhane) kliještar (k a s a d ž i) (Kasadž ili kisadž znači kliješte i prema tomu je kasadžija kliještar, koji srebrne šipke izvlači do stanovite debljine.) daje t a b z a n u (Tabzan ili tabdan znači talionicu. Spaho je to preveo sa zavijač.) mjeru i ovaj t a v l a j š e (Tavlanmak znači udebljati, ovdje dati sipki stanovitu debljinu. udeblja) i daje kliještaru i pošto ovaj posve točno izvuče, donosi i daje majstorima. Po tom majstori daju kulpedendžiji (Kulpeden su neka vrst kliješta, kulpedenži je dakle radnik, koji s njima radi. On dakle mora dosada okruglo izvučene šipke razvući u sploštene limene pruge. Prema tomu je kulpeden sprava, koja služi za splošnjavanje.) u kulpedendži-odžak i pošto se tamo točno izvuče donosi i daje majstorima. Po tom majstori raskomadaju i daju t u g r a d ž i j i, (Tugra je sultanov monogram, koji se stavlja na čelo fermana, na pečate, novce i punce. Tugradžija tu je onaj, koji pravi pečate sa tugrom njem. Punziermeister.) koji udara tugru i opet vrati majstorima. Zatim majstori daju č a š n i-k u j u d ž i j i (Časni je okus jela ili dr. a časni.kujudžija je onaj, koji okušava srebro, njemački Probiermeister.) u k o m o r u (Kamara je njem. Kammer, naša komora.) i ovaj načiniv k e h l e ( Kehte znači doslovno uš. Ovdje će to vjerojatno biti tehnički izraz za male, nepravilno okrugle pločice srebra iz kojih će se iskovati akče, jer one oblikom nalikuju na uš. To bi po njemačkoj terminologiji bio Schrotling. Spaho misli da tu valja čitati kile i da bi to značilo vaganje.) opet predaje majstorima. I onda izvagaju i daju a g a r d ž i j i (bijeljaču Agardži je onaj, koji vrijenjem bijeli srebro, njem. Weissieder.) i obijeliv ih agardžija predlaje opet majstorima.


Majstori uzmu i daju kovničaru, da iskuje u novac i on vraća majstorima.
Majstori jave kadiji, eminu, sahibi-iaru i pisaru te se sastanu u srebrani, izvade svoje knjige o srebru, izvažu ga vlasnicima srebra a daju majstorima od 13.000 drama, što im se predalo, po carskom zakonu po 120 drama a 880 drama traži se u ime h u r d e l i k a (Hurde, hurdelik znači doslovce mrvice, sitnice; ovdje sitni gubitak i troškove. Hurde zove se i sitni prah, koji pri struganju srebra otpada.) a ostala količina izradi se i bude novac. I što onda od nobeta ostane čisto 12.000 drama, svako 100 drama po 420 akči, bude ukupno 50420 akči.


Od ovih spomenutih akča uzme se sa znanjem vlasnika srebra kao uzorak (časni) 100 drama, izbroji i ako izađe ravno 420, očisti se i nakon što se pronašlo ispravnim i istinitim, zamota se uzorak u komad platna i pošalje u ličnu carsku kovnicu. Koliko se reda izradi, točno se toliko šalje povezanih uzoraka.
I od jednog nobeta uzimlje se za pečat 3.800 akči a ostalih 36.055 akči vraća se vlasnicima srebra. I od ovih vraćenih akča pobire emin desetinu i pohrani.
Tako znajte i uzdajte se u moj visoki znak.

( Prebirući račun je u originalu ili manjkav ili znatno pogrješan. Tako, već u početku 12000 drama srebra, računajuć 420 akči na 100 drama ne daje 50424 nego samo 50400 akči; ako se od ove svote odbije 420 za uzorak i 3800 za pečat, ne ostaje čistih 36055 nego 46180 akči. Ta diferencija predpostavlja, da je tu u rukopisu izostavljena koja veća stavka. Po zakonu od 25. muharema 943. davalo se od iskovanog srebra carskom hasu kovnička četvrtina, koja bi u našem slučaju iznosila 12600 akči pa je vjerojatno, da je u popisu kovničkih taksa izostala koja veća stavka.

Ako je u rukopisu konačna stavka, 36055 akči, ispravna onda slijedi, da su troškovi kovanja iznosili 34% predana srebra a vlasniku je predano 66%. srebra iskovana u akčama.)